Goran Šarić: Srbska zadrtost i hrvatska ukrudba, hrvatske pobjede i srpske zablude

i Hrvatska je oštećena u finalu, pa je odigrala muški, a na srpsku reprezentaciju se prenio duh Vučićeve politike da kapitulacija nema alternative.

otelo

Završilo je još jedno nogometno ludilo. Iako mi je jasno da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, nikad se do kraja ne mogu načuditi kako toliko energije i živaca ljudi mogu trošiti na 22 muškarca koji trče za loptom. U isto vrijeme odvijala se drama spašavanja dječaka na Tajlandu koja ni izbliza nije privukla takvu pažnju. Nema tog ekonomskog, društvenog ili političkog pitanja zanimljivijeg od svjetskog prvenstva. I ovo u Rusiji otkrilo je mnoštvo zanimljivosti, pa krenimo redom.

Najveći pobjednici: Bez sumnje reprezentacija Hrvatske. Najmanja zemlja i prva slavenska reprezentacija u finalu od kada se igra moderan nogomet (bila je i Čehoslovačka, ali to nije bilo ovakvo prvenstvo). Zašto slavenske zemlje od 150 miliona stanovnika poput Rusije, 50 miliona poput Poljske ili 40 miliona poput Ukrajine nisu nikad bile u finalu? Nogomet odražava mentalitet jedne nacije. Tako Japanci igraju kao pčelice, Brazilci plešu sambu, Njemci su roboti, a balkanske reprezentacije imaju „školu improvizacije“. Slavenima po difoltu nedostaje dara za organizaciju i zato su samo Hrvatska i Čehoslovačka koje su dugo bile pod germanskom vlašću mogle napraviti takav rezultat. Hrvatska je pošteno, hrabro i borbeno došla do finala, gdje je izgubila od puno jače Francuske koja je imala pomoć sudaca. Svime onime što je pokazala na terenu Hrvatska je osvojila simaptije cijelog svijeta. Teško da će taj uspjeh u dogledno vrijeme neka i trostruko veća zemlja ponoviti.

Najveći heroji: Rusija. Narod, država, Putin i reprezentacija. Uprkos svim podmetanjima prije svega Engleza, ovo je najbolje prvenstvo ikad, organizacija besprijekorna, gostoprimstvo ruskog naroda za pamćenje, reprezentacija koja prije prvenstva nije bila ni među 50 najjačih na kraju je završila šesta i ruski car koji dirigira cijelim orkestrom.

Najveće budale: Do četvrtfinala mislilo se da će ta titula pripasti albanskim igračima iz Švicarske reprezentacije, ali su se Vida i Vukojević potrudili da ih nadmaše izvikujuću pozdrav ukrajinskim fašistima. Vukojević je udaljen iz reprezentacije, a Vida se javno izvinjavao, ali je sramota ostala.

Najveći anti-talenti: Englezi. Iako je Engleska domovina modernog nogometa (drevni su igrali još Iliri u okolini Sinja), prije će Sava poteći uzvodno nego što će britanski lažni džentelmeni doći do finala. I ono jedno prvenstvo su ukrali, kao što su kulturnu baštinu pola svijeta oteli, vršeći genocide na svakoj točki zemljske kugle. I još imaju obraza Srbe optuživati za genocid.

Najveći gubitnici: Srbija. Sve o njoj rekla scena kad se div Mitrović pravda omalom Šaćiriju. Kao što je srpska taktika u ratu bila kreni-stani, kao što su Srbi uvijek u miru gubili ono štu su na bojnom polju dobili, tako je nakon dominacije u prvom poluvremenu na utakmici sa Švicarskom, srpska reprezentacija neshvatljivo pala u drugom. Mogu se sada vaditi na sudačke pogreške, ali i Hrvatska je oštećena u finalu, pa je odigrala muški, a na srpsku reprezentaciju se prenio duh Vučićeve politike da kapitulacija nema alternative. Čim neka zemlja kaže da nikad neće ratovati, odmah je pozvala susjede da je napadnu. Šta ako upadnu na sjever Kosova? Pa šta ako upadnu, onda ćemo se braniti.

Najveći mazohisti: Srbi koji su navijali za Hrvatsku. Oni koji su pisali srceparajuće tekstove zašto Srbija mora navijati za Hrvatsku, nisu se javili na dan proslave da objasne zašto Srbija treba proslaviti hrvatsku pobjedu uz Thompsona. Problem nije što Hrvati slave uz Thompsona, nego što se Srbi tome čude. Čitavo hrvatsko društvo temelji se na srbofobnom narativu i normalno je da slave uz takve pjesme. Dok kod Srba nema narativa, nema paradigme, nema mitologije. Bez toga nema ni nacije, postoji samo rulja. Ipak, upravo je u tome što je većina Srba navijala za Hrvatsku veličina srpskog naroda. Srbi ne mrze i nikad neće mrziti. Tu ne mislim na autošoviniste kojima je mjera naprednosti u tome koliko su glasno slavili golove Hrvata, nego na običnog Srbina kojem je negdje u srcu ipak bilo drago što je Hrvatska pobjedila.

Najveći licemjeri: Hrvatsko društvo. Osudili su Mamića i proglasili ga za apsolutnog vladara hrvatskog nogometa. Ako je on krivac za sve loše posljednjih dvadesetak godina, onda je bar djelom zaslužan i za ovaj uspjeh. On je Modrića i druge igrače našao kao otpisane klince i od njih napravio zvjezde. Licemjeran je i odnos prema Srbima. Kad je nekom političaru jedna prababa Srpkinja, odmah mu broje krvna zrnca. A kad od 4 miliona Hrvata Hrvatsku „obrani“ jedan (do duše bivši) Srbin, Subašić, onda to ne smeta. Da je Modrić ministar u SDP-ovoj vladi, rekli bi da njima vlada sin Srpkinje Rade. Ima neke kosmičke pravde u tome što su upravo ti igrači Hrvatsku doveli do finala.

U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo zaključiti jedno: Nikad Hrvati neće shvatiti da im Srbi nisu neprijatelji i nikad Srbi neće shvatiti da im Hrvati nisu prijatelji. Ništa ne bih volio više nego da vremena koja dolaze demantiraju ovaj moj zaključak.

(Facebook)

Advertisements

Jedno mišljenje na „Goran Šarić: Srbska zadrtost i hrvatska ukrudba, hrvatske pobjede i srpske zablude

  1. Може се закључити, да Срби пате од веровања у ЉУБАВ. Нису способни, да схвате, да су вазда интереси у питању.

    Sviđa mi se

Ако мене питате...

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s