Istorija starog tipa

tolike stotine drugih svetaca – bivših moćnika, tirana, licemjera, hulja, ubica – postajali su bezgrešnici u času kada su ocijenili pravi trenutak da se pospu pepelom!
A da bi bilo dovoljno pepela, koliko ima pretendenata na svetaštvo, potrebno je sažeći podosta tuđih domova

srbijancine

Rat se dotakao već moga najranijeg djetinjstva. Bilo mi je tri godine kad je moj stric Košta, iz Sremske Mitrovice gdje je službovao, morao izbjeći u naše selo, jer Austrougarska, udarivši na malešnu Srbiju hiljadu devetsto četrnaeste, nije trpila da joj u najbližoj pozadini fronta, na lijevoj obali Save, ostane iko ko bi je mogao »ugroziti«, nju, moćnu carevinu. Tada sam prvi put čuo riječ »rat«, ali pravog pojma o njemu nisam imao baš nikakva. Isprva sam ga doživio kao veselu vrevu u našoj kući. Naime, u stričevoj porodici bila su i tri dječaka, toliko grlata i goropadna da im ni sobe ni tavan, ni podrum naše kuće, pa ni širi okoliš, ne bijahu dosta prostrani. Stiska u kući, cika, svađe i plač nas, dječurlije, trajali su ono pola ljeta do pod jesen, pa ta vrst uzbuđenja kao da je potisnula sva druga, i strahovanja i žalost, koja ratovi obično donose.

Ja, eto, nimalo se ne sjećam toga da je mati pohitala čak u Vinkovce ne bi li ondje susrela svog najstarijeg sina Dušana koji je, nešto ranije, poslao poruku, ko zna kako, da će u te i te dane možda proputovati kroz Vinkovce, u vojnom transportu sa Drine na ruski front. Kakva je vjerovatnoća da bi jedna mati mogla pronaći sina među hiljadama vojnika odjevenih, svi jednako, u plavkaste uniforme, i to u krkljancu jedne željezničke raskrsnice kakva je bila vinkovačka u ranu jesen hiljadu devetsto četrnaeste godine? Pa i to se dogodilo. Ćulo matere bilo je jače od svih prepreka. Ali, u moje sjećanje, malo kasnije, usadilo se nešto što je povremeno, pa sve češće i češće, počelo da remeti radost: žalost majke za Dušanom. Jer, od tog vinkovačkog susreta, pa sve do jednog novembarskog dana 1918. godine, o Dušanu se više nije ništa znalo. Ni pisma, ni smrtovnice, ni svjedoka. Jednostavno: »propao u ratu«, kako se to onda govorilo. Tek majčina žalost nagovijestila mi je da je rat – ta riječ koja se u porodici i selu toliko pominjala – nešto strašno, nešto što grabi i »odvodi« ljude u propast (»odvelo« ga u soldačiju, u rat) i što, napokon, ugrožava moju vlastitu sreću. Vremenom su se množila i moja saznanja o ratu.

Roditelji su čitali novine naglas pred seljanima koji su zalazili u našu kuću. Ratni izvještaji: Pobjedničko napredovanje carske vojske kroz Srbiju! Dolje Srbija! Valja zauvijek očistiti to srpsko smeće! »Dolje kralj opančar«, vikali su neki iz susjednih sela, a hodali su u prodrtim opancima.
Govorilo se o vješanjima srbijanskih seljaka — »odmetnika«. A ja se sjećam jedne užasavajuće anzihtskarte — razglednice: austrijski vojnik razjapljenih usta, žutih brkova i razrogačenih očiju (te oči često su mi se i u snu priviđale) zamahuje bombom, a ispred njega srpski vojnici bježe u stravi. Na poleđini karte pisalo je: pedeset i treća vražja pukovnija. Negdje su i pjevali: »Kolji, pali pedeset i treća«. Pa onda, još jedna razglednica: srpskog vojnika opkolili sa svih strana; Austrijanac i Nijemac navaljuju sprijeda, a Bugarin prikrada mu se s nožem iza leđa. Stizale su i vijesti (»izvješća«) o pogibijama na Drini i Karpatima, (pogibe i neki od Nikoliša iz Gornjeg Sjeničaka, a selom su učestala bugarenja) i meni je bilo sasvim nejasno kako je to Drina »odnijela« nekog, kako to Drina »nosi« ljude, konje i mostove, kad naša Utinja bezazleno miruje -u svojim bentovima, tukovima i jažama. Kasnije, kada su vojnici počeli dolaziti na »urlap«1 , o Drini i o Srbiji kružile su čudovišne priče: kako je i sam Nikola Tesla svojim smrtonosnim zrakama, pritekao u pomoć Srbiji, jer, eto, kad su carske pukovnije uspjele već da prijeđu preko Drine, pa zastale u vrbacima na srbijanskoj strani, odjedanput, usred tišine, Srbijanci, nevidljivi i dotad nečujni, osuše odasvud ubitačnom vatrom, a neko među Austrijancima povika: »Tessel ist gekommen!«2

Hiljadu devetsto šesnaestu i sedamnaestu pamtim po sve novim i novim mobilizacijama. Počeše skidati i zvona sa seoskih crkava. Za topove. Ode i naše zvonce. Razbi se u komade kad tresnu sa zvonika na tlo, a Đuranu Masleku, zvonaru, bi tad lakše: osta mu samo jedno zvono, pa je mogao da ga poteže s obje ruke. Školska djeca čijala su stare pamučne krpe da bi se od kučina napravila šarpija za ranjenike, a djeci su za te zasluge dijeljeni nekakvi krstići. Govorilo se da je te krstiće slao sam car. Čudni su bili ti odlasci u rat i ispraćaji.

Najprije pijanstvo u kući, potom povorka svojte kroz selo. Šljapka povorka kroz blatišta, tupo i nevoljno, kao da je ukop, a samo on, žrtva i polumrtvac, pocikuje i viče. Kao da bi htjeo vikom pokazati da još postoji. Ako se nikad i ne vrati, da selo barem upamti da je on — nekakav ubogi Skero, Bubonja ili Tutlan – doista nekad postojao. Povorka stiže do središta sela, do križanja, gdje se dućani i birtije. Sad neki nevidljivi đavolski režiser izvodi posljednji čin: vojnik nadušak izgrglja još jedan »petak« ljute špirutnjače, još jedanput rikne kao junac trećak, dohvati šljaku desnicom, a lijevom rukom šćepa ženu za vrat i počne da je krpi i krpi, baš kao što se prakljačom tuku rubine na perilu. Okupljeni svijet gleda nepomično, žena ne jauče. Obavljeno je i to. Sad je sve gotovo. Sad još posljednji rik i soldat zabacuje na leđa sandučić pun zlehudog jela koje je već počelo da se kiseli.

1njem. Urlaub – odsustvo
2 »Stigao je Tesla!«

A Tako su iz mog sela odlazili u boj carski ratnici. Bijah onda nejak i neuman da to sve protumačim i shvatim. A danas rekao bih nešto u prilog objašnjenju zašto je čovjek, polazeći u rat i nepovrat, tukao svoju ženu; zašto žena nije plakala; zašto je svijet mirno posmatrao te užasne scene. Reklo bi se da je batinanje žene neka vrst preventivne kazne za njeno nevjerstvo koje će ona počiniti u odsustvu muža. Muž se unaprijed namiruje, uzima predujam. Istina, muž strahuje od pogibije, ali se i nada: »Valjda kugla neće baš mene«. On polaže i nekakve nade u rat: »Možda će se u ratu nešto dogoditi, nešto srećno za mene. Samo nek ostanem živ, samo da se nešto dogodi, što je drugačije od ovog čemernog života koji provodim«. U stvari, ni muž ni žena ne vjeruju mnogo u mogućnost nevjerstva. Njoj, sada ojađenoj, a odavna već uveloj, sa čoporom osuči3 oko sebe i s porodom u sebi — njoj nije više ni do čega. I muž to zna. Ali je ipak tuče. Tuče je samo zato da se pokaže, da se uzoholi pred svijetom, kao da i on ima žensko, ono negdašnje, koje je još sposobno za kurvanje. Godi mu ta samoobmana. I ženi godi da bude tučena, i to baš pred svijetom (možda bi u samoći i vrisnula, možda bi dohvatila i sikiru da se brani), jer batina po leđima je dokaz da još nešto vrijedi.

Hiljadu devetsto sedamnaesta bila je prepuna čudnih zvukova. Obnoć, kad se sve utiša, i »pojutrijeh«, kad je prohladno, ili za vrijeme bure, kad je nebo čisto i planine priđu bliže, ili za južnih vjetrova koji preko dvije brdske kose donose pisak lokomotive, tada sam s našeg breška, ispred crkve, osluškivao nekakvo mumlanje i bumbaranje od zapada, od modrih planina Gorskog Kotara. Ljudi u selu su govorili: »To pucaju štukovi4 na Tirolu i Taliji. O, moj Radovane, da li ćeš glavu iznijeti?« Niko nije govorio ni o Kadorni ni o Borojeviću (Boroevitz — von Bojna). Tirol, Talija, šta je to?
U našem albumu, u »žutoj« sobi, među mnogim anzihtskartama, rado sam gledao jednu: sure, nazubljene, stjenovite planine propete do samog neba; na jednom zupcu, nad mračnom bezdani, sjedi čobanin i puši lulu. Daleko, na drugom zupcu ustubočio se kočoperno divojarac. Na poleđini razglednice stajaše: »Errinnerung von Tirol«5 . Zlo je taj Tirol. A neki seljani, povratnici iz rata, nosili su čudnovate cokule: teške, s debelim đonom i okovane zubastim čavlima. Govorilo se u onoj ratnoj bosotinji: »Blago njemu, nosi tirolske cokule«. Ali, teško njemu, ako ga zateknu šerežani6 : skinuće mu cokule jer su »vojne« i ostaviti ga da bosonog tapka na prtini, a može još dobiti i kundak pod bubrege. Zlo je taj Tirol.

O »Taliji« govorili su najčešće naši starci, osamdesetogodišnjaci. Za njih, Talija je bila zemlja izgibije i najcrnje zlopatnje. Tamo nam je bilo, kazivahu starci, »glavno izgubljenje«, što će reći da su glave gubili. Imao sam djeda, Jovana Nikoliša, koji, zapravo, nije bio moj pravi djed, nego brat moga djeda Petra, no, budući da je djed Petar dosta rano umro, mi smo

3 Sitna djeca
4 topovi
5 Uspomena iz Tirola
6 Žandari

sad Jovana smatrali jedinim djedom i jako smo ga poštovali i voljeli. Djed Jovan je živio nešto podalje od nas, negdje »gore«, u brdima Gornjeg Sjeničaka. Za mene, po slušanju od odraslih, njegovo obitavalište bilo je nedokučivo visoko, sazdano od sve samih čardaka što se jedan iznad drugog propinju do neba. Taj »gornji« svijet bijaše stvarno nekakav svijet za sebe, zatvoren, naročit. Njegovi ljudi bijahu pomalo mlatarasti, nesagnani, »kao neograbljen strnokos«, mrki i smrknuti, vješti bojdžije, uvijek spremni za tuču, a i odijevali su se nešto drugačije: košulja im do ispod koljena, o pojasu čemer ili potpašaj, »na tri kata«, s krivim nožem, vezanim o dugačku terkiju. Vidiš li nekoga od tih gornjosjeničarskih krdžalija kako ti ide u susret, biće razumno da se skloniš s puta. Dakle, djed Jovan iz tog, za mene tajnovitog, gornjeg kraja silazio bi do nas vrlo rijetko, možda svega jedanput u godini, kad je kakav znamenitiji god, o Spasovdanu najrađe. Ta golema starčina, ali vitka kao jablan, dojahala bi na paripu i u sedlu, opet naročitom, kakvo nije niko drugi imao: duboko, tursko sedlo iz koga nije bilo lako ispasti. No, djed Jovan bijaše sušta protivnost mojim predstavama o ljudima Gornjeg Sjeničaka. Pitom, tih i razložan u govoru. Valjda zato što je ostario, jer niko ne pamti kakav je bio i šta je radio dok je mladovao. I tako, dok bi prozori naše kuće podrhtavali od potmule topovske tutnjave, djed Jovan bi nam pripovijedao o svojoj vojni na »Taliji« 1859. i 1866. godine: »Zlo i naopako. Ne petim, dakako, Bonapartu, ali dok sam bio dječarac slušao sam od našijeh staraca o Rusiji i Borodini. Pa ni tamo nije bilo gore od Talije. Daklen, u proljeće hiljadu osamsto i pedeset devete car naš naredi da se udari na Lubardiju. Zašto? A ko bi znao zašto. Car je zapovijedio i — šlus. Uzelo i mene. Daklen, naše graničarske čete iz Glinske pukovnije stigoše, što pješke što cugom, do talijanske ravnice i ondje tek vidjesmo koliko ima naše vojske. Daklen, pritislo sva sela i gradove ka oblak. A kakve li ljepote u okolišu, sve vinograd i pšenica ka zlato, već u prvom zrijenju. Zlo i grkavica otpočeli su već s proljeća. Vojske nam se zamrsiše. Kolone se sudarahu na cestama. Ista vojska, a sve jedan drugome u čelo udaramo. Taman vojska krene tamo i tamo, kad stigne zapovijed: nazad! Taman kreneš u angrii7 i poždeneš Talijana, kad stigne zapovijed: rikcug8 Ko nam takve đenerale postavi, da ga bog ubije.

Daklen i sam car stigao je na ratište, ali ne mogade ništa otporaviti. Zlo pa zlo. Krajem lipnja smo se gadno sudarili kod Sulverina9 . Tu je krvi poteklo ka’ povodanj po našijem barama. Prašina i dim su zaklonili i samo sunce. Ginulo se ka’ u otkosima, jer nam je befel kazivao da valja stajati u hrpi i čekati na novi befel, a za to vrijeme krpe po nama topovi. Oslobodi bože, šta se s nama činilo. Sretni smo bili kad krenemo u juriš, samo da se nekud makneš, kud bilo, samo da ne stojiš na mjestu ka’ marva na placu. Otmeš crkvu, a oni je začas preotmu, i tako nekoliko puta u dan. Daklen, još bi nekako i izišli na kraj s Talijanima, boje se bajuneta, ali s Vrancuzom je bilo gadno. Dobri su šicari, ne uzmiču lako, a imali su vražje topništvo, i konjanik im je u oklopu i ne možeš mu ništa. Najviše se

‘ njem. Angriff – napad 8
njem. Ruckzug – povlačenje 9
Solferino, selo kod koga je 24. juna 1859. bila odlučujuća bitka u ratu između Austrije, s jedne strane, i Sardinije s Francuskom, s druge strane.

ginulo poradi fane’°. Neprijatelj, ka’ jastrijeb, zaleti se na fanu, mi smo oko fane, neprijatelj nas rašćera i zarobi fanu, dok naš veljbaba ne povikne: »Ne daj fanu, car nas gleda s brda, odrobi fanu!« I mi opet u juriš, i tako nikad kraja ginjenju. I vrućina silna i žeđ nas je umorila. Pili smo vodu iz štokakvijeh kanala, smrdi na šekret, ali moraš. No, od svega najžalije mi je bilo gledati koliko strvi i vinograda povaljaše vojske, koliko tega propada. Cijela naša Banija mogla bi jesti i piti ravno godinu dana«. Između svih nevolja i svih žalosti od kojih je djed Jovan patio u ratu na »Taliji«, on je i sada, šezdeset godina poslije, najviše tugovao za žitom, za tegom, upropaštenim na poljima »Lubardije«. Uzdasima nad žitom obično se i završavalo njegovo pričanje. A onda bi moj otac još pripitao: – Striče, kaži nam još samo ono o žabama! — K vragu i žabe! Istina je, gladovali smo, ali pitam ja vas, koje bi čeljade ljudsko pristalo i žabu pojesti? A Talijan se nadovezao, pa ne možeš proći kroz selo od njegovijeh ponuda: »Ki vol kreki?« Mi, djeca, jedva smo dočekali da priča dospije do toga: »Ki vol kreki«, pa da se stanemo daviti od smijeha. Djed Jovan je ove tobože talijanske riječi razumio kao da Talijani pitaju: »Ko želi žaba«? Još je djed Jovan pominjao i rat na Prajsku i bitku kod »Kenigeca«11 , ali smo mi više voljeli pričanje o »Taliji«, valjda zbog onih žaba, ili zato što su nam topovi s Talije bubnjali u ušima. No, iz svega toga pričanja djedovog meni se najvećma urezala u pamet nekakva žuta boja: žuta sunčeva žega, žuta spržena polja, žuta prašina, žute zastave i vojnici u uniformama i brkovima žutim od prašine. Samo im oči bijahu krvave od nesanice i od žeđi i od ratničke jarosti. Vjerovatno su te slike, određena realnost, koju sam u svojoj mašti redukovao na jednu jedinu boju, uticale da se u mojoj podsvijesti uvriježe dva veoma mučna noćna sna koja će se vrlo često ponavljati u vrijeme moga dječaštva, pa i kasnije. Prvi san: nad čitavim našim selom, nad svim brdima i dolovima uzdišu se ogromne žute zastave i to visoko., visoko do samog neba; zastave ne miruju, već poskakuju kao da ih nekakve nevidljive ruke kopljima uzdižu i spuštaju naizmjenično, i to neprestano titranje zastava gore – dolje dopušta da se nad zemljom mu’njevito smjenjuju zasljepljujuća sunčeva svjetlost i gusta tama. Drugi san: čitavi vazdušni prostor iznad našeg sela, od najšireg obzorja pa do vrha nebeskog svoda, pretvorio se u jedan ogromni badanj poput onog koji se okreće u mašini – prebirači za žito. Badanj je pun zrnja, žutog žita i ja ležim usred toga žutog kolovrata, zagušen zrnjem i ošamućen uslijed okretanja po krajnjoj periferiji badnja. Obadva sna bijahu popraćena jecanjem i moji su morali da me bude i smiruju. Znameniti svjedok bitke kod Solferina Непгу Dunant u svojem »Sjećanju na Solferino\ e u Češkoj, gdje se 3. jula 1866. odigrala bitka između pruske i austrijske vojske.

~ Hrvat i se priljube uza zemlju ili se prikriju u šančeve, pripuste protivnika k sebi, pa onda iznenada iskaču da bi ga kundacima uništili . . . Kod San Martina bude ranjen kapetan Palavičini; njegovi vojnici ga na rukama unose u jednu crkvicu gdje mu se ukazuje pomoć. Ali Austrijanci učine protivnapad i prodiru u crkvu. Bersaljeri, preslabi da se odupru, moradoše da napuste svog oficira. Uskoro Hrvati dohvatiše veliki kamen, koji stajaše pokraj portala, i razmrskaše glavu jadnom kapetanu tako da mu je njegov mozak poprskao mundir . . . Pa i neki Francuzi htjedoše da se svete nad zarobljenicima, jer su ih smatrali za Hrvate. . . ali su to bili ustvari Mađari, koji su nosili iste uniforme, kao i Hrvati, mada nisu bili ni blizu tako okrutni . . . Vrlo rijetko su ranjeni i zarobljeni Austrijanci pokušavali da prkose pobjednicima. . . Ali neki Hrvat zgrabi kuglu, koju su mu upravo izvadili iz rane, i hitne je hirurgu u glavu.

Tako je, prije stotinu godina, pisao Непгу Dunant, ženevski građanin, pošto se zatekao slučajno u Lombardiji kao turist i postao posmatrač bitke kod Solferina. Čitavi njegov spis, njegovo ponašanje u toj bitki i njegova potonja humanitarna djelatnost ne daju nam nimalo razloga da posumnjamo u njegovu dobru volju da užase Solferina prikaže reporterski istinito i nepristrasno. Pa ipak, ja bih se usudio da Anri Dinanu primijetim da se on u nečemu ipak malo prevario. Opisujući okrutnosti »Hrvata«, on nije znao da su jezgro i junačko srce te »hrvatske«, odnosno austrijske vojske, sačinjavali i moji graničari, Likaneri i Kordunaši, sve zgoljni Srbi, moji Kvrkobasi i Crnokraci, Balatini i Derenčini, Rolete i Čukani, Firari i Kaproli, Trubalini i Kačari – sve silovnici i bojdžije, vjerni podanici cara Franje, spremni da umru za cara, za njegov Visoki Dom i njegovu »fanu«, jer befel je befel. A, uostalom, možda se u tome ratu moglo štošta i ujagmiti, neki čavlić, ili bakreni kotlić, pa zašto u toj ordiji ne bi našao mjesta i po koji Skorupan, Mućak, Skican ili Stroca, ta oni su vješti u kokošarenju po Sjeničaku, pa zašto ne bi, dok bitka još traje, pretresli i mrtvačev telećak ili talijansku konobu? Dakako, ne treba iz tih junačkih podviga izuzeti ni sirotinju iz hrvatskih pokupskih sela. »Kolji, pali pedeset i treća …« Ja ne bih mogao da se zakunem da ni moj dobroćudni djed Jovan nije bio baš onaj »Hrvat« što je ranjenog bersaljerskog kapetana dotukao kamenom u crkvi. Jest, djed Jovan, kako sam ga upamtio, bio je bijel i pitom kao ovca i nekako uzvišen kao svetac. Ali, dok nije stekao pravo na svetački položaj, morao je da provede pripravnički staž od punih šezdeset godina, jer na Solferinu je imao samo dvadeset. Na Solferinu je bio opijen vlastitom mišićnom silom, željom za slavom i – rumom. Bili su tamo prisutni i car i »fana« i hiljade njemu sličnih munjenih jurišanata. Pa i Stevan Nemanja, dok nije postao Sveti Simeon Mirotočivi, morao je da bogougodno poodsijeca ruke i počupa jezike hiljadama svojih podanika, sunarodnjaka, pravih pravcatih Srbalja, samo zato što, kao jeretici, krivovjerci – bogumili, nijesu mislili onako kao što je on mislio. Pa moj kućni patron Sveti Mrato32 , alias Sveti Stevan Dečanski, prije svetačkog čina bio je srpski kralj (od 1321. do 1331). Ne znam kakva je bogougodna djela učinio, ali znam da je bio

1 2 Ime Mrato potječe od Sv. Martina Tourskog (po fr. gradu Tours), nekada opštehrišćanskog sveca, na čije mjesto je, u kalendaru, stavljen i Stevan Dečanski.

kralj iz loze Nemanjića i da je kraljevanje sviju njih bilo zalivano suzama i krvlju nečijom. Ovaj moj svetac, na primjer, bio je tiranin i bratoubica, kako veli Jireček, a njega je opet svrgnuo i dao zadaviti njegov rođeni sin, car Dušan Silni. U manastiru Manasiji i danas postoje freske, divne sa slikarskog stanovišta, i medu njima »Sveti ratnici«: Areta, Nestor i Nikita. Jesu li ratnici? Ma jesu, jer nose oklope, koplja i mačeve. Šta rade ratnici? Zna se. Jesu li i sveci? Ma jesu, jer su im oko glava zlaćani oreoli. I tolike stotine drugih svetaca – bivših moćnika, tirana, licemjera, hulja, ubica – postajali su bezgrešnici u času kada su ocijenili pravi trenutak da se pospu pepelom! A da bi bilo dovoljno pepela, koliko ima pretendenata na svetaštvo, potrebno je sažeći podosta tuđih domova … Tako je to bilo i tako jeste, pa šta onda da se zamjeri nekome od mojih Kvrkobasa – »Hrvata«, što su žarili i palili po Taliji?! Svi su oni sveci, samo što postupak kanonizacije njih redovno zaobilazi.

Hiljadu devetsto petnaeste godine, u ljutim okršajima na Mačkovom Kamenu, srbijanski vojnici opkoliše grupu Austrijanaca i povikale: — Predaj se, Švabo!
— Nijesmo mi Švabe, van Srbi iz Like. A Srbin se ne predaje živ nikada. Nećeš, valaj, dok je nas ovdjeka.

Danas još živi u Sjeničaku Mile Pavlov Rudan, zvani Car, osamdeset i tri godišnja orlušina, lijep i visok poput mladog jelića. Mile pripovijeda: »Ratovao sam u devedeset šestoj regimenti karlovačkoj (»masirala, maširala devedesetšesta, kolji pali devedesetšesta«) najprvo na Galiciji, pa na Taliji, Pijavi i u Tirolu sedamnaeste u inženjeriji, bio sam Specijalan za puzanje ispod bodljikavog drota13 , siječem ja drot i krčim prolaz i ne obzirem se na kugle baš ka’ da krčim ovu kupinu više kuće, pa tako na Vodnom Vrhu zaradih dvije taperkajt medalje14 ) ravnih sedam kruna mjesečno na njih. Tukli smo se i na Krnu iznad Soče visoko pod oblacima dvije hiljade metara, kad jednog dana banu među nas glavom feldmaršal Borojević, a moji kompanjoni kud koji pobjegoše u latrine. Prisralo im se od strave, da li zbog kanonade ili poradi strogoće feldmaršalove, tek ja ostah sam samcat pred dekungom15 , a Borojević ravno preda me:
— Es’ ti Mile iz Sjenčaka?
– Esam, gospodin feldmaršal
– A pušiš li ti Mile?
– Pušim kad imam šta, gospodin feldmaršal
— Evo tebi Mile paklo elđi16 al’ moraš reći pred svijema večeras u minjaži naglas: »Bolje je pušiti nego srati«.
– Gehorzam sam gospodine feldmaršal. Kazaću im baš tako.

Još mi reče Mile Car da su lički i kordunaški oficiri i đenerali bili najčešće kopilani, pa zato nisu mogli nikud drugačije da se probiju nego u vojsku! Mile je

13 žice „njem. Medaille fur Tapferkeit – medalja za hrabrost
15 podzemno sklonište, rov
16 vrst cigareta ~xi

u toj ocjeni, svakako, malo pretjerao. Ali, da su lički i kordunaški veljbabe i oficiri bili zli prema svojim vojnicima, Srbima, da su bili veći Švabe od nekog Franza iz Linza, to potvrđuju svi stari ratnici. Nikola Vujičić, zvani Sudžuk, ratovao je po Srbiji u sastavu 96. infanterijske regimente, 1914. godine. Taj Sudžuk, puka sirotinja, pošto se vratio živ iz rata, hvalio se po selu kako je u Mačvi naticao na bajonet živu srpsku djecu: »Barnem ga, odignem u vis i zavrtim nekoliko puta«. Sudžuk je bio čisti Srbalj, krstio se s tri prsta, znao je Očenaš-iže-jesi i slavio Krsno Ime Svetog Đurđa. E, moj Nikola Sudžuče, šta da kažemo o tebi? Da si gnjida, uš iz čarape, upljuvak, pasji nakot? Malo je, a možda i previše. Da oplakujemo »tragediju srpstva«? I to je plitka koještarija. Tragedija je mnogo dublja i, barem zasad, bez spuštanja zavjese. Dokle doseže naše pravo da ti sudimo, ili — praštamo? Hiljadu devetsto četrdeset prve, druge i treće »Talija« je ponešto uzvraćala »Hrvatima« i Hrvatima. U pohode je došla i prava »Talija«, a ne samo Mussolinijev fašizam. Kalabrezi, Sardinezi, -Milanezi praunuci bersaljerskog kapetana, došli su da pale kordunska i lička sela i sažižu žive babe u kućama i da žderu kokoši, mačke i – žabe. Ovaj put nisu nudili: »Ki vol kreki«, nego su iskali: »Daj kreki, daj serpente, daj mačaki, daj, samo daj, sve što može stati u manjerku«. Zagorski kumeki, golotrbi i bosonogi ili jedva s prodrtim opancima, hiljadu devetsto četrnaeste skandirali su: »Dolje kralj opančar«, kordunaški zujani uzvraćali su im rugalicom: »Ode Mate u Karpate«, lički veljbaba na Mačkovom Kamenu riknuo je: »Srbin se ne predaje«, a moj Nikola Sudžuk probadao živu djecu po Srbiji. Pa šta je to sve skupa i na kraju krajeva? Opšti ljudski jad? Ne, ne, nije riječ 0 »opštem jadu«, riječ je o jadu jadnika.

Ratove nisu vodili samo ćesari i đenerali, kapitalisti, imperijalisti i hegemonisti., Rat su vodili i jadnici, unoseći u nj i svoj osobeni prilog: iskopavanje očiju jedan drugome, nabadanje djece, pečenje žive djece pod pekvom17 . »Junaštvo« jadnika, to je također rat, i to najsvirepiji od svih ratova, rat bez bijelih rukavica, bez pravila i milosti. Gospoda se pridržavaju ratnog protokola. Ni za nagodbe njihove nikad nije kasno. Tragedija Nikole Sudžuka i miliona Sudžuka je u postojanju silništva s jedne i podaništva s druge strane. Silnici upravljaju rukom podanika, a neki među ovima, jučer i danas, misle da je podaništvo najveća vrlina. Silnici naređuju da se ubija u ime Boga, ideja, slave i veličine, a Sudžuci ubijaju »bezidejno«, ali zato temeljito.

A naša hiljadu devetsto četrdeset i prva? Gledana sa stanovišta »istorijske zakonitosti« ona je zacijelo nešto sasvim drugačije od svih minulih krvoprolića. Potomci ratnika sa Borodina, Leipziga, Talije, Konigratza, Drine, Mačkova Kamena, Galicije, Tirola i Piave, dželati Bune 1848. godine, zaista su postali drugačiji od svojih bezazlenih, zadrtih, okrutnih i zaglamastih predaka. Neko im je usadio novi kalem, neko im je istančao i zategnuo strunu koja će, postavši osjetljiva na »fanfare budućnosti«,

17 crijepulja

hiljadu devetstočetrdeset i prve sasvim novim zvucima. Postaće oni dobrovoljni zarobljenici svoje budućnosti. Očovječeni i oplemenjeni jadnici. No, plemeniti kalem, dokle će on trajati? Neće li već prvih godina mira, kad su fanfare utihnule, otpočeti oslobodavanje od »ropstva« budućnosti i vraćanje u nekadašnju »slobodu« jadništva? Ostaće još po koji plemeniti kalem. Svakako, dobro je i toliko. Ali, o tom – po tom.

Glad je bila vječit saputnik mog sela. Doduše, ne uvijek do umiranja. Bijelog žita moglo je da urodi jedva toliko da se pogaču moglo iznijeti na stol samo o Božiću i Krsnom Imenu. I teškom betežniku pred smrt. U sve ostale dane jelo se kukuruz. Ali, i kukuruza vlastitog doticalo je samo do proljeća. A potom je na redu kupovina, ako se ima čim i odakle. Hiljadu devetsto sedamnaeste i osamnaeste zavladala je suša i glad koja se i danas pamti. Vlast je preduzela da se narodu namakne bilo kakve hrane. Počele su stizati mekinje, ali našlo se ne malo špekulanata koji su u mekinje stavljali piljevinu i pijesak. Na glad se nadovezala španjolska groznica – grip koji je te godine (1918) obigrao čitav svijet, pomorivši oko 20 miliona ljudi. Ni u našem selu nije bilo porodice koja nije legla u postelju, pa nije ostalo nikog zdravog ni da podvori. Pomor je bio tako visok da moj otac, sveštenik, nije uspijevao da svakog pokojnika opoje ponaosob, već je morao da iz svakog zaseoka povede skupni sprovod mrtvih. Po desetoro na dan. Njega, mog oca, Španjolka je mimoišla. Za utjehu preživjelim. Nikolica Bratić, zvonar, nije se odvajao od zvona, jer, tek što odzvoni jednome, stiže poruka da zvoni drugome. Smrt je naročito kosila mlađe i jedrije ljude. Zvonar je stalno zvonio, na groblju bugarenja nisu prestajala, a o ruskoj revoluciji, ili o novoj državi niko nije govorio.

Uz glad i pomor, sedamnaestu i osamnaestu godinu pamtim i po ratnim bjeguncima i lovu na njih. Oni, koji su već bili okusili front, pa pušteni kući na kraći urlap, nisu se više vraćali, a oni koji su dobijali prvi poziv na regrutaciju — »stavnju« nisu se odazivali. Mile Jankov Katić – Kojo boravio je nekoliko mjeseci u jami, iskopanoj ispod sjenika, drugi su preko dana krstarili s brda na brdo i osmatrali kretanje žandara. Sjećam se dvojice Katića koji su svaki dan provodili ispod naše kruške na brdu, odakle je širok vidik, a moja mati im je iznosila hranu. Mnogi su trovali oči duvanom, kukoljem i krečom. Neki istoričari se trude da vojnim bjeguncima iz 1917-1918. godine dadu što više političkog značaja i da ih uvrste u snage koje su pružale svjestan otpor imperijalističkom ratu i Austriji. Što se mog sela tiče, mislim da je to proizvoljno natezanje stvari na nekakav zamišljeni politički kalup. Stvarnost je bila mnogo jednostavnija: ljudima je bilo svega dosta. Rana i smrti – bilo im je dosta. Da gledaju propast svojih porodica i posjeda – bilo im je dosta. Neuzoranih njiva – bilo im je dosta. Njih nisu zanimali nikakvi društveni sistemi, ni buduća prekrajanja država. Samo mir. Samo kući. Samo plugu i brazdi, i voćnjaku, i rakijskom kotlu, i znojnim žetelicama, (da ih dočekaš i povališ u grmu). Do vraga carevi i kraljevi i države! Pouzdano znam da ni sam izraz »zeleni kadar«, u onom smislu u kojem mu se želi dodati i nešto crvene boje, nije u mome kraju bio poznat. ~xi Dobro pamtim »lovce«. Žandari ili šerežani, kako su ih naši ljudi zvali, nosili su crni mundir i okrugle kalpake s plavim pijetlovim perjem, koje je odsijavalo na suncu. Uvijek sam se pitao, da li riječ »šerežanin« označava onog koji »reže« ljude nožem (strašno sam ih se bojao) i koliko li je pijetlova moralo da izgubi rep da bi se toliki žandarski klobuci mogli okititi. Najstrašniji od svih šerežena bio je nekakav Ličanin Zobenica. »Gadan, gadan, gadan«, govorio bi o njemu Nikolica Bratić, čuveni mlinar, zvonar i ženoljubac: »Ubio bi i sam kruv u živom čoeku«. Pomoćna snaga žandarima za čuvanje »reda« u pozadini i za hvatanje bjegunaca bili su »pučki ustaše«, nešto poput »opolčenija« u Rusa, ili »trećepozivaca« u Srbiji. Za naše selo bio je zadužen nekakav Marko — ustaša, ali bi on za bocu rakije zažmirio na sve. Još su tu bili i opštinski panduri, »suzubine«, »crvotočine«, »vurdupine«, »premetačine«, »pojelci«, »muktari«, »uljezine« i »poguzije« kako ih i danas naziva moj parnjak Stanko Maslek, Matije sin. »I, sad, dede, neka se skloni, sačuva i spase kukavo čeljade od tolikijeh gončina«. Manu Pejića gonili su i ubili iz puške kao zeca žandari Ostoja i Rudić, obadva zloglasni. Bio sam svjedok jednog lova na bjegunca. Za teške ljetne omorine mi, djeca, kupali smo se u Utinji, dok je u hladu pod vrbom spavao neki čovjek. Odjednom neko povika: »Evo šerežana«. Zaista, kao da su iz zemlje izronili, perjaši se već trkom ustremljuju ka rijeci. Usnuli čovjek, srećom je bio na drugoj obali, skoči kao srndač te uhvati bijeg preko livada. Žandari klekoše i pripucaše, ali kasno. Bjegunac se već dohvatio šikare u Orlatu i za neki trenutak smo ga mogli vidjeti kako magli Pejića brdom. Bio je to Mile Đurin Maslek, zvani Pek. Vele da je poginuo 1943. u Crnoj Gori, u Sedmoj diviziji. Svaki dan se moglo čuti da nekoga hvataju.

U školskoj učionici došlo je do smjene slika: starog cara Franju Josipa Prvog (ćela, viseći, mesnat nos i široki bakenbarti koji su postali simbol jedne epohe) smijenio je car Karlo Četvrti. Bio je ljepuškast i mi smo mu se divili, ali šta to vrijedi kad su vojnici-bjegunci znali potiho zapjevati: »Care Karlo i carice Žita, što ratuješ kada nemaš žita«. Bilo nam ga je žao. Mi smo i nadalje čijali stare krpe i dobijali krstiće. Školama su dijelili listiće i knjižice o ratnim invalidima: naslikan vojnik- -brkajlija bez ruke; potom druga slika: taj isti vojnik, ali s nekakvom gvozdenom kukom na mjestu ruke; potom serija slika: kuka pilo drvo, kuka poteže ručku na mašini, kuka gura kolica. Vojnik je sad nasmijan i ozaren od sreće. Jednog dana hiljadu devetsto sedamnaeste moj otac, u svojoj radnoj sobici punoj seljaka, raširio je kartu Evrope i pokazao na desnom kraju karte ogromnu zelenu plaštanicu: Rusija! Zelena, golema zemlja Rusija! Pamtim glasove: »Ma da li su baš cara svrgnuli? Neko veliko zlo i ubet18 predstoji sad svijetu, šta će sad s nama biti bez Rusije?«. Čuo sam i riječ »boljševizam«, kao kad se govori o kugi. Slušam kako govore da Karlovcem prolaze beskrajne kolone zarobljenih Rusa. U zimu, negdje na prijelazu sedamnaeste u osamnaestu, jedno jutro, zapao je snijeg i ja sam, u veselju zbog snijega, počinio mnoge nestašluke toga dana: rastjerivao sam kokoši po dvorištu i zabavljao se gledajući ih kako grcaju u dubokoj snježini, nemoćne ni da koraknu, a kamo li da polete; lako sam ih lovio i

18 Zla slutnja, kob, nesreća

gnjurao u snijeg. Naročito sam se svetio starom orozu – reponji koji me je, inače, uvijek progonio svojim kandžama, oštrim i golemim poput onih u zmaja. Moja obijest slutila je nekakvo m zlu. U suton stiže nam u kuću Branko Milić, sin popa Nikole, velikog prijatelja naše porodice iz susjednog sela Štipana. Branko je već bio dorastao do vojnika, dobijao je pozive na stavnju, ali je na sve načine uspijevao da izbjegne rat. Međutim, ako nije pucao na frontu, to ne znači da nije volio oružje. Nosio je pištolj »brauning«, i sada, došavši u kuću, odlaže ga s pojasa, »ispražnjuje« cijev, okine obaračem i – tras! – metak šišnu kroz mekač mog trbuha. Srušio sam se, više od straha, jer, zapravo, nisam osjetio ništa više nego da me je varnica opekla. Ali, kućom je zavladao užas, majka i sestra su bile same, pošto je otac bio negdje na putu, sestra je izletila pred kuću, zapomažući za doktorom (kakav doktor u onoj sniježnoj pustinji!). Potom su mi začepili vatom ulaznu i izlaznu ranu i povili me ručnicima. Šta da se radi dalje? Ići po doktora u Pisarovinu ili Karlovac? Ne, nikako, zaključuje mati. Za doktorom bi morala uskoro doći i žandarmerija da istraži odakle je oružje, a to bi Branka Milića odvelo u propast. Drugog dana spopadne me vatruština i buncanje: opet one žute Rastave što pođikuju do neba, opet žuto zrnevlje u badnju koji se oko mene okreće. Srećom, u selu je tih dana boravio na »urlapu« Pavao Mrkalj – Kuka koji je na tirolskom frontu služio kao bolničar. Provrelom vodom razmekšao je čepove, zapečene u ranama, povadio ih i otvorio prolaz gnoju. Rekao bih – genijalno! Odmah mi je bilo lakše. Zatim, svakodnevno ispiranje karbolnom vodom. Bolovao sam do proljeća 1918. godine.  Jedva dočekani svršetak prvoga svjetskog rata, koji će u našem selu odjeknuti dosta osebujno, mi, u našoj porodici, doživjeli smo, s početka, jedino kao povratak Dušanov. Ništa drugo, nikakvi »prevrati«, nikakve smjene državnopravnih sistema i dinastija, nikakva prekrajanja evropske karte, nisu za nas imali toliko značaja kao to popodne u kasnu jesen hiljadudevetsto osamnaeste (pao je prvi snijeg, nekako uoči našeg Krsnog Imena, Sv. Mrate) kada je Miloš Maslek, susjed doskakao u kuću i bez daha javio: »Evo Dušana, ide uz vinograd«. Četirigodišnje, uvijek prisutno tugovanje za njim, sada se zgusnulo i, naročito u majke, pomiješalo, u prvi tren, sa još jednim, još bolnijim osjećajem: sa užasom. Mati je bila užasnuta mišlju, nije li se Miloš, inače pomalo blentav momak, prevario, nije li doživio priviđenje, ili je samo čuo nečije naklapanje o mogućnosti Dušanova povratka, onako kako se to i o mnogim drugim, nestalim u ratu, u to vrijeme naklapalo, a da se nikad nisu živi pojavili.

Ovaj put bila je istina. Sjećam se dobro: iza sjenika pojavila se spodoba meni čudna jer nisam upamtio bratov lik kad je otišao u rat: visoka, oficirska šapka srpske vojske, oficirski kišni ogrtač i prema toj spodobi pohrlila je prva mati. U kući, kad se sve stišalo, Dušan nas je sve posmatrao, ćutljivo, ispitivački, ali sa blagošću i osmijehom svojih plavih očiju. Čini mi se da je najviše posvetio pažnje baš meni, kao da se neprestano čudio: »Ta koliki si narastao«. Dušanu je bilo 27 godina i ja, sa svojih sedam godina, gledao sam ga zabezeknuto: bio mi je ~xi najdivniji i najljepši čovjek na svijetu. Dušanova odiseja: mobilisan 1914. u devedeset šestu, karlovačku regimentu, upućen isprva na Drinu, protiv Srbije, potom na ruski front. Tada, na putu za Galiciju došlo je do susreta sa majkom u Vinkovcima. Dušan je već u gimnaziji zavolio Rusiju. Naučio je ruski jezik, i poslije, počevši studij medicine u Pragu, zanio se idejama T.G. Masaryka. Sva, dakle, idejna priprema bila je završena. Neće on dugo čekati priliku da prebjegne na stranu Rusa. Dunavom stiže u Srbiju kobne hiljadu devetsto petnaeste, taman pred slom i povlačenje preko Albanije. Svjedok je užasa koje srpski vojnik trpi od gladi i bolesti. Živi kosturi, u isprekidanim kolonama, gmižu ka moru. Thalatta, thalatta! Dokle će ljudi, vječiti paćenici, uzvikivati te riječi ushićenja, kada će već jednom biti kraj njihovim nadama i varkama? Na brodu za Krf vojnici dobijaju prvi obrok. Istrošeni organizam ne podnosi hranu, ljudi povraćaju, ali glad je tolika da lapaju svoj vlastiti bljuvanak. Neko s palube povraća u utrobu broda. Dolje, jedan od gladnih dočekuje i – jede. Onaj odozgo vapije: »Ne diraj, brate, ostavi meni, to je moje«. Solunski front sedamnaeste i osamnaeste. Tu Dušan radi, kao medicinar, u bakteriološkoj laboratoriji poljskog naučnika bakteriologa, prijatelja srpskog naroda i humaniste Hirschfelda. Ne znam ništa o Dušanovom putovanju od solunskog fronta do Sjeničaka. Taj prvi njegov boravak u porodici, poslije toliko dugog ratnog izbivanja, trajao je samo par dana. Morao je odmah dalje, jer je još bio srpski vojnik — dobrovoljac, ali iza njegovog odlaska ostalo je u našoj kući blaženstvo. Još će doći o Božiću 1919. godine. Ostaviću za sad po strani Dušanov životopis, sve do posljednjeg čina u njegovom životu.

Umro je na mukama u beogradskoj specijalnoj policiji 7. januara 1942. godine. Imao je pedeset i jednu godinu. Stevan Bodnarov, vajar, pričao mi je: »Na dan 31. decembra 1941. godine iznenada su banuli agenti specijalne policije i uhapsili me. Sproveli su me u odelenje specijalne policije na Obilićevom vencu. Smešten sam u ćeliju broj 9 na mansardi. U ćeliji je bio totalan mrak i ja sam prilikom ulaska gurnuo neke drugove koji su ležali na podu. U jednom momentu čuo sam jecanje. Zastao sam i nisam se dalje micao. Čučeći sam sačekao zoru. Kada je svanulo tada sam tek video da pored mojih nogu leži jedan drug sav u ranama, a pored njega levo i desno poredani kao sardine još nekoliko drugova. Ni jednog od njih nisam ranije poznavao. Čitavog dana nismo skoro progovorili ni jedne reči. Tek sutradan nekako su se poveli razgovori i uspostavili smo neki međusobni kontakt. Druge noći su se najednom otvorila vrata. Pojavili se agenti. Prozvali Dušana Nikoliša i zvali ga da sa njima pođe na saslušanje. To je bio onaj drug koga sam zatekao da ječi sav u ranama i koga sam ja u mraku pri ulasku u ćeliju nehotice bio povredio. On nije mogao ni da se pokrene od rane, a kamo li da iziđe. Agenti su ga grubo dohvatili i kao vreću izvukli napolje. Ustvari su ga odneli u ćebetu. Nakon sat ili dva, ne sećam se tačno, vratili su ga u ćeliju. Dušan je bio sav u krvi. Ponovno su ga tukli, ne zna ni on po koji put. Za sedam dana vodili su ga još dva puta na saslušanje i uvek je vraćan još više izmrcvaren.  A U istu sobu osim Dušana Nikoliša bio je u to vreme ubačen i Rodić, atentator na Vujkovića. Pokušavali su da otkriju njegove veze, ali pošto nisu uspjeli, tukli su ga i mrcvarili i ubrzo sproveli na Banjicu gdje je obešen u samom krugu Banjice. U noći 6. januara Dušan Nikoliš je posljednji put izveden, upravo odnešen na saslušanje i mučen. Pošto nisu, po svemu sudeći, ništa saznali od njega, vratili su ga u ćeliju već skoro u besvesnom stanju. To je bila posljednja Dušanova noć. Jedva je još mogao da izusti koju reč. Pošto mu je bilo jako teško ja sam ga uzeo na svoje ruke. Tražio je čaj. U agoniji je, od vate kojom smo mu brisali rane, mislio da je šećer i tražio ponovo šećer i čaj. Nismo imali da mu damo ni vode. Objašnjavao sam mu da nemamo da mu damo čaja. On je tužno prošaputao osećajući da mu je došao kraj, da više nikada neće piti čaj. To su mu bile posljednje reči i posle kratkog vremena je izdahnuo. Bilo je to u zoru 7. januara 1942. godine.« Iza Dušana je ostalo rublje, svo u krvi i gnoju. Policija ga je u zavežljaju poslala mojoj majci. * * *

Rekao sam već da je svršetak prvog svjetskog rata u našem selu »proslavljen« na osebujan način. Svijet je bio pobenavio. Sa svih strana orila se pucnjava iz pušaka svih vrsta: iz lovačkih »štuceva« i duplonki, iz vojničkih mauzerki, manliherki, francuskih i ruskih, koje su bile upadljivo dugačke, iz drvenih kubura i revolvera, a mi, djeca, pravili smo od puščanih čaura kuburice, opasnije, po nas same, nego što su bile one velike po neprijatelja. Selom se orilo dozivanje, pjevanje, aukanje, vikanje. Selo je prileglo ka zemlji od silne rakije. Prokrvaviše i mnoge glave u sasvim besmislenim tučama.

Stigao je i Božić hiljadu devetsto devetnaeste, vrijeme je bilo izuzetno suvo, bez snijega i juževno, i sve što je ostalo živo i zdravo, poslije gladovanja i Španjolke, sve što se moglo još micati, sve što je imalo da obuče kakvu bilo prnju, namirisanu bosiljkom i metvicom, ispuzalo je na brda – kolarišta na kojima su se plela kola, kao i u sve ranije Božiće, od pradavnih vremena. Mile Relja i Glišan Rosić, obadva već ljudi u ozbiljnijim godinama, presvukli se u »maškare«: navukli na se sirove volujske kože, a ove, kao da im bijahu po mjeri skrojene: krvava volujska glava, s rozima, pristala tačno uz njihovu glavu, a rep se nakalemio na mjesto gdje je stajao u njihovih dalekih predaka. I zvono im je klepetalo pod vratom. Mi, dječurlija, videći kako se kolarištu približavaju dva vola u uspravnom hodu, a još s krvavim zakoljem pod vratom, udarismo u bijeg, babe se stadoše krstiti, a trezveniji i hrabriji ljudi počeše šljakati po volovima kao po Nečastivima, dok oni ne zacičaše: »Stanite, ljudi, nijesmo mi volovi ni vampiri, van vaši rođeni i živi«. Tek tada nasta urnebesno veselje. »Volovi« se uhvatiše u kolo, kubure zapraštaše, rakija poteče u mlazevima i svijet je ludovao do noći, ništa manje nego u doba Brueghelovo. Tako je moj graničarski, seljački narod dočekao svršetak svjetskog rata.

Gojko Nikoliš: Korijen, stablo, pavetina ( memoari )

Advertisements

4 mišljenja na „Istorija starog tipa

  1. Hm,hmm..Gojko Nikolis, akademik,narodninheroj,general,kordunas,sa oduzetom generalskom penzijom, umro je u Francuskoj,bas kada je “ vostao Milosevic,Seselj,“‘kolega“ akademik,i 15 minuta nobelovac Dobrica Cosic…ima “ ih “ jos na spisku,dela,kao sto je,2005,proglasenje “ svetaca“.. https://www.pop-maca u vreme “ sveca,koji hoda Pavla“

    Sviđa mi se

      • Na istoku stare priče na zapadu ništa novo i tako već vijekovima. Nikoliš je u malom prstu imao više pameti od Martića i Babića zajedno pa krajišnici izabraše njih dvojicu (ili im je namješteno da izaberu od „najvećih Srba tog doba“) a da smo isto tako radili i prije sto godina piše Domanović i opet ćemo akobogda.
        Suština je da 90% ništa ne čita po cijenu života a od preostalih 10% nešto smisleno čita maksimum 10% dakle u ukupnom stanovništvu oko 1% što je vjerovatno nedovoljno za promjene na bolje ili možda i nije jer su komunisti i uz manji procenat uspjeli da promjene stvari u svoju korist a meni se čini i nabolje ali su zato platili groznu cijenu u članku oslikanu kroz sudbinu Gojkovog brata Dušana.Bez muke se sablja ne iskova i to je tako otkad je svijeta i vijeka i biti će do kraja a pravo je pitanje ima li iko ko hoće i može „iskovati sablju“ u našem narodu, ako nema propali smo kao i mnogi prije nas a ako ima meni se čini da je došlo vrijeme za rabotu.
        Još samo da pohvalim Dragoslava što je objavio šlanak „crvenog“ autora jer se meni čini da bi baš od njih imali šta naučiti kad je u pitanju „kovanje sablje“

        Liked by 1 person

Ако мене питате...

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s