E pa Republiko Srpska, srećan ti Dan republike

Prvo su došli po komuniste,
Ja sam ćutao;
Jer nisam bio komunista.

Zatim su došli po Jevreje,
Ja sam ćutao;
Jer nisam bio Jevrej.

Zatim su došli po sindikalce,
Ja sam ćutao;
Jer nisam bio sindikalac.

Onda su došli po mene,
Ali više nikog nije bilo
Da se pobuni.

4b68a-klinac

Ne, ove stihove nije napisao dr Komljenović, nova zvijezda ju-tjuba, niti neko od njegovih kolega iz zvorničke bolnice. Napisao ih je njemački pastor Martin Nimeler 1946. godine, u momentu kad su katastrofalne posljedice njemačke zvanične politike jasne svakom pojedincu koji je bio bar mali šraf u izgradnji monstruoznog sistema. Sam Nimeler je u početku i sam podržavao Hitlerov uspon u nadi da će ovaj uništiti komunizam, a stihovi nastaju tek nakon što je prošao golgotu nacističkih logora, uključujući i zloglasni Dahau. Slično njemu, i „pobunjenici“ iz zvorničke bolnice ne samo da su godinama ćutali, već su (prema riječima dr Komljenovića) aktivno učestovali u izgradnji (anti)sistema i uzdizanju „lokalnog kneza“, a oglašavaju se tek krajem 2017. godine, kad su ugrožene njihove lične pozicije:

„Pitamo ministra, pitamo predsjednika Dodika, kojeg svi ovdje, 99 posto smo glasali svaki put, i podržavali, i išli u prve redove… Ja sam član SNSD-a, član sam, nažalost, zato što u životu nisam bio u partiji. Ušao unutra u SNSD prvo zbog Milorada Drljevića, drugo zbog Lazara Prodanovića, mog prvog učitelja hirurgije. Sram ga bilo, sad se ograđuje…“

Oštrim nastupom prema lokalnim i moćnicima s najvišeg nivoa, zvornički „pobunjenici“ osvojili su simpatije upravo onih građana koji godinama prigovaraju „nesposobnoj opoziciji“ i „intelektualnoj eliti koja ćuti“. Isti oni koji su ćutali kad su njihovi pacijenti plaćali kutiju Klopidogrela 73 KM (u Beogradu u maloprodaji košta oko 500 dinara ili 9 KM), kad je FZO RS usluge dijaliznim pacijentima plaćao 110 evra (u FBiH istovjetne usluge koštaju 80 evra, a u Makedoniji 60 evra), kad su pacijenti bili prinuđeni da sami kupuju hirurške konce i zavojni materijal, kad su pisane „crne knjige“, zaduživana nerođena djeca da bi se isplatila neefikasna glomazna administracija… SNSD disidenti su se nametnuli kao nova opozicija (anti)sistemu čiji su koautori.

Slično zvorničkim doktorima i pastoru Nimeleru, ćutao je i Milorad Dodik (a ćutala je i opozicija) kad su Tužilaštvo BiH i Sud BiH godinama selektivno procesuirali Srbe i presuđivali gotovo isključivo Srbima, kreirajući „istinu“ po mjeri Baščaršije. Kad su „došli po njega“ (predmeti Bobar banka, Pavlović banka, vila na Dedinju), više nije ćutao nego se igrao referenduma, zloupotrijebio narod Republike Srpske kao vlastiti štit i istrgovao sebi imunitet od krivičnog gonjenja. Ovaj put ne ulazimo u argumente za i protiv Dodikove krivične odgovornosti, kao što ne omalovažavamo stručnost i profesionalnost „pobunjenika“ iz Zvornika. Naprotiv, svaki otpor provođenju sile je simpatičan svakom čestitom pojedincu.

I cijela ta saga oko zvorničke bolnice završava se (naravno) baš u kabinetu Milorada Dodika, koji ovaj put preuzima ulogu ministra zdravlja, čime se po ko zna koji put obesmišljava postojanje institucija Republike Srpske. Ranije je već preuzeo funkcije premijera, predsjednika NSRS, direktora RTRS, glavnog i specijalnog tužioca Republike Srpske, predsjednika Ustavnog suda Republike Srpske, direktora Helikopterskog servisa Republike Srpske, a nakon što je preuzeo ponovo Sud i Tužilaštvo BiH možemo konstatovati da je „prešao igricu“ i da je zreo za penziju.

Da je Dodik zreo za penziju smatraju i mnogi u SNSD-u, posebno oni koji sebe vide na mjestu Dodika, nesvjesni da stranka u današnjem obliku i kapacitetu ne može nadživjeti Dodika, da će se pocijepati kao SFRJ nakon smrti Broza ili DS nakon gubitka vlasti u Srbiji. Danas ih na okupu drže lični interesi i strah od sankcija. Ipak, penzionisanje Dodika usudio se da predloži dugogodišnji gensek SNSD-a, jedan od najbitnijih kreatora stranačke infrastrukture i ideologa, ali je činjenica da je i Vasić ćutao sve dok ga Dodik nije „pomeo gvozdenom metlom“ nakon Vasićevog javnog obračuna s pokojnim Kopanjom. Ne samo da je ćutao, nego je i veoma bitan arhitekta u izgradnji antisistema u kojem je stranka cilj, a ne sredstvo, te se sve podređuje rastu stranke, a ne prosperitetu i napretku društva u cjelini.

Ta partokratija diskvalifikuje svakog ko nije „unutra“, bez obzira na ljudske i stručne kvalitete. Posljedica je ogromna stopa nezaposlenosti, koja se riješava otvaranjem granica za odlazak, čime Srpska gubi najobrazovaniji i najproduktivniji dio stanovništva. Već danas je problem naći kvalitetne majstore zidare, vodoinstalatere, keramičare, medicinske tehničare s ogromnim iskustvom zamjenjujemo ad hoc prekvalifikovanim obućarima, šumarima, frizerima. Istovremeno ministar Bogdanić poručuje nezaposlenim doktorima: „Ova država vam je dala diplomu. Otvorena su vam vrata Evropske unije“. Vlada će odlazak mladih racionalizovati i činjenicom da se slično dešava u zemljama regiona i da se isto dešavalo i u vrijeme Broza, mada je Broz izvozio nepismene i nekvalifikovanu radnu snagu, a na fakultetima širom SFRJ su stvarani doktori i inženjeri koji su ubacivani u zdravstveni i privredni sistem naše zemlje. Čak se i samom predsjedniku Dodiku uoči Božića 2017. godine omakla rečenica:
Nama talentovani ljudi odu zato što su netalentovani preuzeli i ušli u mnoge sfere„.

Ako je vjerovati Dodiku, lako ćemo NEGATIVNU SELEKCIJU i PARTOKRATIJU identifikovati kao glavne uzroke teške situacije koja se ne želi priznati. A ako ignorišemo postojanje bolesti, ne postavimo ispravno dijagnozu, o terapiji ne možemo ni razmišljati. Obeshrabruje činjenica da se radi o kontinuitetu, da je antisitem uspostavljen duboko u prošlom vijeku, kada su članstvo u partiji i rad za partiju postali preduslov za lični uspjeh. Isto je nastavljeno i pod svim drugim vlastima od 1991. godine do danas, samo što se pojedinci sele za beneficijama i pozicijama iz partije u partiju kao vlašićke ovce za zelenom travom. Zato ljude iznjedrene iz komunističkog šinjela, a koji su bili SDS činovnici, tajkuni i direktorčići, koji su za SDS banditske strukture tokom rata švercovale oružje, naftu i cigarete s neprijateljskom stranom, danas možemo vidjeti neposredno uz strukture vlasti. Ne zaboravimo da je Dodik „isplivao“ na pričama o lopovskim partijskim firmama „Centreks“ i „Selekt impeks“, ali da nikad niko nije ni procesuiran nakon što je preuzeo vlast u drugoj polovini devedesetih. Naprotiv, većina ministara prve Dodikove Vlade bili su mahom nekadašnji SDS funkcioneri. Bezbroj puta smo čuli od Dodika kako je Dragan Kalinić „pokrao novac doniran za porodilište“, a danas je Kalinić Dodikov savjetnik. Čini se da iza scene konce vuku ostaci nekadašnjih bezbjednosnih službi („raspala se Služba, ne i naša družba“), koje su uvezane sa sličnim strukturama u Sarajevu, još više u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. To je jedan od razloga zašto je Dodik neprikosnoveni vladar u Srpskoj koji bi politički mogao naživjeti i Mugabea. Ta superiornost daje mu takav osjećaj moći da može da se ponaša kao vlasnik Republike Srpske, da javne resurse i institucije bahato koristi kao ličnu imovinu, da za govornicom NSRS primitivno vrijeđa pripadnike romske zajednice, članove porodica političkoih oponenata ili diskvalifikuje ljude na osnovu fizičkog izgleda, pretvarajući Narodnu skupštinu u cirkus, uz svesrdno saučesništvo opozicije i istovremeno ćutanje poslanika njegove partije.

Izborni zakon onemogućava Dodika da se i nakon oktobra 2018. godine zadrži na poziciji Predsjednika Republike Srpske, ali mu ne smeta da zadrži apsolutnu moć, što u prevodu znači da se ništa značajnije neće promijeniti ni nakon izbora na jesen ove godine.

Kandidaturom za člana Predsjedništva BiH Dodik bi mogao već danas proslaviti sigurnu pobjedu, no on je još uvijek pod sankcijama SAD, a nisu isključene ni sankcije od strane EU. Teško je zamislivo da bi se Generalnoj skupštini UN jedan član Predsjedništva obraćao video linkom sa svog imanja u Bakincima. Svakako da će na sve načine pokušati u bliskoj budućnosti da se oslobodi sankcija iz Vašingtona, ali mu na ruku ne ide najava da će novi američki ambasador u BiH biti ambasador koji je u Makedoniji proruskog Gruevskog zamijenio prozapadnim Zaevom. Gotovo svugdje u regionu uspjeli su otkloniti ruski uticaj, pa je teško vjerovati da će tolerisati Dodikovo koketiranje s Moskvom. Međutim, Dodik je u više navrata pravio radikalne političke zaokrete i ne bi nas iznenadilo ako bi se odrekao Moskve kako bi spasio vlastitu kožu i ponovo se vratio u ulogu „dašak vjetra na Balkanu“.

No čini se da su Amerikanci i Britanci, nakon što su izgubili vjeru u potencijal Saveza za promjene, već izabrali Igora Radojičića kao Dodikovog nasljednika. Radojičić je takođe dugo vremena ćutao, čak nije ni bradu brijao, tek ponekim tvitom („Rajko je u pravu“) nagovještavao nazadovoljstvo, ali na kraju ipak ostao dio Dodikove „posade“. Radojičić bi bio idealan kandidat SNSD-a za Predsjednika Srpske, ali su mu crnogorska nacionalna pripadnost i Dodikov strah od gubitka kontrole nad njim prepreka na tom putu. Radojičić se okružio mlađom ekipom, pa i učinio neke korake za rješavanje problema koji se vuku iz ranijeg perioda, ali ipak je grad i dalje talac partokratije i finansiranje činovnika je i dalje prioritet u odnosu na infrastrukturne projekte i projekte zapošljavanja i razvoja privrede. Zanimljivo je da Radojičiću „u jedra duva“ novinar bloger Vasković, koji je blizak Amerikancima, što pojačava vjerovatnoću da je Radojičić njihov izbor za Dodikovog naslijednika. Dobro obavješteni krugovi tvrde da Radojičić i Vasković komuniciraju preko jednog banjalučkog doktora specijaliste, te da se između Radojičića i Dodika vodi „tihi rat“, na šta ukazuju smjena rektora Mataruge i krivična prijava protiv Nenada Luburića, ali i neki Vaskovićevi tekstovi koji kompromituju Dodiku najbliže ljude, te procesuiranje „zemljišne mafije“.

Ipak, Dodik Amerikancima i dalje može biti dragocjen, kako zbog visokog ucjenjivačkog kapaciteta, još više jer s partnerima iz FBIH (Silajdžić, Lagumdžija, Cerić, Izetbegović mlađi) godinama održava permanentnu krizu koju je lako pretvoriti u požar na evropskom tlu. No pitanje je da li bi Rusi oprostili Dodiku, tako da nije u nimalo lagodnoj poziciji. Osim toga, Dodik se vjerovatno ne bi osjećao prijatno i sigurno u Sarajevu i veća je vjerovatnoća da će za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske kandidovati Nebojšu Radmanovića, a sebe locirati na poziciji premijera u Banjoj Luci. Njegov lični izbor za Predsjednika Srpske je sigurno Željka Cvijanović, jer je siguran da se ona neće otrgnuti njegovoj kontroli. Čak i ako bi Cvijanovićeva izgubila u predsjedničkoj trci, što nije nerealno, Dodik računa na gotovo 50% poslaničkih mjesta u NSRS za SNSD, sigurnu podršku SP i US, te da bi novi Predsjednik bio prinuđen da ga imenuje za mandatara (kao nekad Čavić). Uz to Dodik računa i na podršku Nikšića i Radončića (neće biti gadljiv ni na SDA podršku), te već danas možemo naslutiti da bi SDP mogao isturiti Draška Aćimovića kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, čime bi Dodik Savezu za promjene pokušao oteti glasove Bošnjaka, ali i Srba koji poštuju Aćimovićevo političko djelovanje.

S druge strane, Dodiku bi račune mogao pomrsiti DNS, ukoliko bi izašli sa svojim kandidatima za predsjedničke funkcije. Ipak je vjerovatnije da DNS i ovaj put „utvrđuje pazar“, jer su duboko isprepletene biznis veze ove dvije stranke iz prethodnog perioda. Čini se da je Nedjeljko Čubrilović jak garant opstanka te koalicije, da bi se DNS pri takvom scenariju pocijepao, te se pokušaji Dragana Čavića da DNS prevuče na stranu stranaka Saveza za promjene tek lažna nada za one koji priželjkuju promjene, a jasno je da bi u tom slučaju suštinske promjene bile gotovo nemoguće.

Dodik je na razne načine već „torpedirao“ stranke opozicije, posebno u Banjoj Luci, te već danas sa visokom sigurnošću možemo prognozirati pobjednika oktobarskih izbora. Zato s pravom postavljamo pitanje: KO ONDA MOŽE DODIKU POMRSITI RAČUNE I UZETI MU SIGURNU POBJEDU IZ RUKU?

Ključ rješenja ove zagonetke je u rukama rukovodstva SDS-a, prvenstveno Vukote Govedarice.
Govedarica je nakon preuzimanja stranke, neposredno nakon debakla na lokalnim izborima, izjavio da su on i kolege iz vrha stranke shvatili poruku glasača. A onda je nastavio da „gradi kuću na trulim temeljima“, da „hodi stazama koje su Bosića odvele u ambis“, i pokazao da ništa nisu shvatili. Najvažniji razlog teškog poraza Saveza za promjene jeste PARTOKRATIJA. Nesporan je i uticaj referendumske šarade i izostanka efikasnog obračuna s kriminalom i korupcijom, ali SzP nije iskoristio šansu dobijenu 2012. godine. Da jeste, Dodik bi već 2014. godine bio prošlost. Umjesto postavljanja bitno drugačijih političkih standarda i nametanjanovog okvira javnog djelovanja, umjesto izbacivanja vlastitih bandita iz stranke, radili su se truli kompromisi, tražila su se radna mjesta za zaslužne partijske drugove na državnim jaslama, po tri čistačice na jednu metlu, po osam šofera na jedno vozilo hitne pomoći. Poslovi se davali jaranski. Sve ono što radi vlast na republičkom nivou, samo s nekom mjerom. Svi truli kompromisi s vlastitim lokalnim knezovima, koalicionim partnerima iz FBiH, kao i koalicionim partnerima unutar samog SzP stigli su na naplatu. A kad ti ekipa ode u niži rang takmičenja, onda novu šansu da postaneš prvak nećeš dobiti 2018. godine, jer se prvo moraš grčevito boriti da se do tada vratiš u Premijer ligu, a tek 2020. možeš dobiti novu šansu, i to tek ako posložiš ekipu i radiš punom parom četiri godine. Stvoriš mašineriju. A ne čekaš da se protivnička ekipa raspadne. Ne ide se ne-harizmom na harizmu, dezorganizacijom na organizaciju. Neće Dodika pobjediti Govedarica tako što će zapjevati pod šatorom, kao što ga nije pobijedio ni Tadić kad je pokušao biti Dodik.

Skupštine naroda su dobra ideja, ali su pretvorene u stranačke mitinge umjesto da se mikrofon da isključivo građanima da kažu kakve promjene žele, zbog čega im je posebno teško. Već danas su zaboravljene umjesto da su opozicione partije nakon afere „dva papka“ napustile Skupštinu koja nema legitimitet i nastavile djelovanje upravo kroz forume građana, te tražile izmjenu izbornog zakona i vandredne izbore. Umjesto da zasluže glasove birača na osnovu vlastitih kvaliteta, očekuju glasove protiv vlasti. Umjesto suštinskim problemima, danima se bave helikopterom i folk interpretatorkom. Vlast na nivou BiH su morali demonstrativno napustiti još krajem 2017. godine (usvajanje akciza bila je idealna prilika) i ostaviti Savjet ministara u tehničkom mandatu do izbora, te pojačati nacionalnu retoriku, kako bi vratili dio glasača koje im je preuzeo Dodik. Nije jasno ni zašto do danas nisu javnosti obznanili kandidate za pozicije Predsjednika Republike Srpske i člana Predsjedništva BiH, ali i premijersku i ministarske pozicije. Narodu bi bila jasnija slika ako bi mu se unaprijed predočilo npr.:

„Premijer će biti Milan Miličević, iz razloga što je obrazovan, kulturan u javnoj komunikaciji, učesnik odbrambeno-otadžbinskog rata, pokazao je dobre rezultate u rukovođenju lokalnom zajednicom, pri čemu je u matičnoj opštini porazio premijerku Srpske i ministra zdrvalja, u momentu debakla vlastite parije u većini drugih opština, itd. Zamolićemo Nebojšu Katića, jednog od naših najpriznatijih ekonomista, da bude prvi savjetnik Premijera, te ćemo mu ponuditi visoku platu sa tendencijom rasta u zavisnosti od rasta naše privrede. Ministar finansija će biti Slaviša Raković, iz razloga što ima dugogodišnje iskustvo u privredi i finansijama, a redovno pravi kvalitetne stručne analize i argumentovano ukazuje na promašaje Ministarstva finansija i pogubnu politiku aktuelne Vlade. Ministar MUP-a će biti Dragan Mektić, itd. Direktore javnih institucija i fondova biraćemo javnim konkursima, s ciljem da izaberemo najbolje, a ne najpodobnije. Naši dužnosnici u javnim institucijama će se odreći ‘bijelog hljeba’, a svi oni sa državnim (entitetskim) neto platama preko 2400 KM će se odreći dijela iznad tog iznosa sve dok prosječna plata u privredi ne dostigne trećinu tog iznosa“.

Izbori se dobijaju prvenstveno dobrom organizacijom i radom na terenu, a opozicione partije u najvećem gradu Srpske u organizacijski gotovo i ne postoje, bez obzira na izmjene u gradskim odborima, jer se ti novi, nekompromitovani ljudi, gotovo nisu predstavili javnosti niti im je ponuđen adekvatan medijski prostor. Nesporno je da je Govedarica na viši nivo podigao komunikaciju s „bazom“, ali sve ipak više liči na šminkanje leša (baš kao i Vladine mjere) nego na pripremu za konačni obračun u oktobru, koji se bleferski najavljuje.

Ako su shvatili poruku, onda im treba biti jasno da je ključ za preokret Banja Luka, gdje SDS nema jakog pojedinca. Željka Cvijanović kao najvjerovatniji kandidat vlasti za poziciju Predsjednika Srpske čini im se kao slab protivnik, ali zanemaruju jaku organizaciju koju ima stranka koja je kandiduje. S druge strane, ambiciju da stanu „na crtu“ Cvijanovićevoj imaju Govedarica, Mićić, Mektić, Bosić i Ivanić.
Govedarica je mlad, pristojan, nekompromitovan, izuzetan orator, s velikim iskustvom u parlamentarnom životu Srpske, ali obrazovno deficijentan. Ipak, nakon bravara i partijski doškolovanog mesara, mašinski tehničar sa završenim DIF-om se čini kao napredak. Ako još uvijek nije korigovao gramatičke greške u javnom nastupu, iste se mogu pripisati i Dodiku i još mnogim polupismenim pojednicima iz najznačajnijih institucija Srpske. Ipak, Govedarica ne može pobijediti ni Cvijanovićevu.
Mićić je lokalni feudalac, takođe obrazovno i gramatički inferioran za jednu tako bitnu poziciju, ali je njegova prednost što se prosječni birač lakše može identifikovati s njim („narodni čovjek“). Vjerovatno može više od Govedarice, ali ne i pobijediti SNSD kandidata.

Mektić je veoma simpatičan kao čovjek u čijim nastupima se prepoznaje iskrenost, srčanost, dobra namjera, ali on svakako nije profil ličnosti za poziciju Predsjednika RS, iako je poslije Dodika i Ilije Grahovca najbliži prosječnom glasaču i statusu turbo-folk zvijezde.

Mladen Bosić je obrazovno superioran i pismeniji od prethodne trojice, kulturan, pokazao je vrlinu i time što je podnio ličnu žrtvu i prihvatio odgovornost nakon izbornog poraza, ali njegova anergičnost i neharizmatičnost čine ga manje konkurentnim od pomenutih. Odsustvo hrabrosti da stane na crtu Dodiku u prethodnim ciklusima diskvalifikuje ga.

Najviše šansi da pobijedi u trci za Predsjednika Srpske ima Mladen Ivanić, ali tek on nije ničim zaslužio da mu se ukaže ta čast, iako možemo reći da korektno obavlja dužnost člana Predsjedništva BiH, bez obzira što je iskusan, lukav političar, obrazovan, pismen. Još 80-ih je bio u Predsjedništvu BiH, pa je jasno da je i on zreo za penziju. I njemu još samo titula „Predsjednik Srpske“ nedostaje da „pređe igricu“ i čini se da nema mjeru kad su u pitanju ambicije. Drugo, Ivanićevi zdravstveni problemi bi i njemu trebali biti signal da treba da se povuče. Valjda oni koji ga planiraju kandidovati nisu zamislili da kampanju vodi video-linkom iz jedinice za moždani udar?! Osim toga, Ivanić je, nakon Dodika, najodgovorniji za trenutno stanje. Upravo je on u Vašingtonu dogovorio rušenje Vlade Pere Bukejlovića i drugo „instaliranje“ Dodika, bio dio te Dodikove većine, bio drugi kandidat iz redova opozicije na predsjedničkim izborima i izravno pomogao SNSD kandidatu, prije toga nije procesuirao lopovluke prethodnih vlasti, omogućio provođenje nakaradne privatizacije, podvalio narodu „eksperte“ sa subotičkim diplomama itd. Bio je najveća nada naroda, a onda postao najveće razočarenje. Njegova stranka postala je rasadnik „preletača“ koji su svi redom danas u strankama koje čine vlast. Iako možemo konstatovati da i ministar Crnadak korektno obavlja svoju dužnost, činjenica je da ga je Ivanić odabrao po istom kriterijumu kao Dodik Željku Cvijanović, a to svakako nije kompetentnost. Zajednički kandidati iz redova SDS-a redovno su dobijali znatno manje glasova nego zajednički kandidati iz redova PDP-a, što znači da su PDP glasači često birali i kandidate suprotne strane.

U situaciji kad je opozicija deorganizovana, kad ne postoji jaka ogranizacija na terenu, kad svaki dan Srpsku napusti autobus onih koji bi bar glasali PROTIV partija na vlasti (ako ne ZA stranke opozicije), kad brojni pojednici „prelijeću“ na kontra stranu, jedina šansa da se napravi preokret jeste radikalni zaokret, što podrazumijeva da se za Predsjednika Srpske predloži NESTRANAČKA LIČNOST iz Banja Luke, najavi Vlada u kojoj će 50% pozicija zauzeti nestranačke ličnosti, izađe s imenima budućih ministara, a da se kandidat za člana Predsjedništva nominuje iz redova SDS-a (Šarović bi bio najozbiljniji kandidat).

Da je Banja Luka ključ preokreta, potvrđuje i „dizanje SDS-a iz pepela“ nakon što su na političku scenu izbacili Dragana Čavića krajem devedesetih, koji je bila ključna ličnost za promjenu vlasti početkom ovog milenijuma. SDS danas u Krajini nema tako jakog pojedinca, a Čavić je takođe politički potrošen, što opet sugeriše da bi izbor trebao pasti na nestranačkog kandidata. Stanovništvo u Krajini je većinom lijeve orijentacije, SDS-u zamjeraju pljačku i gubitak krajiških opština krajem rata (nikad im se niko u ime stranke nije izvinio), pa bez obzira što danas Krajišnik, Kalinić, Kovač i mnogi drugi protagonisti tih vremena „igraju za drugu stranu“, oni su SDS precrtali za sva vremena, što bitno umanjuje šanse SDS kandidatu. Osim toga, stanovništvu su se uopšte ogadile političke partije.

Stoga je, ako je interes naroda iznad interesa stranaka, Vukota Govedarica još juče trebao najponiznije (u ime naroda) umoliti profesora ĐORĐA VUKOVIĆA da bude kandidat građana Srpske za Predsjednika Republike Srpske, koga će formalno nominovati SzP. S obzirom da tako nešto iziskuje veliku ličnu žrtvu, čak bi mu trebali i platiti taj angažman.

Profesor Vuković je jedan od rijetkih intelektualaca koji svih ovih godina nije ćutao, što ga upravo preporučuje. Relativno je mlad, univerzitetski je profesor, pristojan je (iako veoma oštar kritičar), pismen, nekompromitovan. Istovremeno je i rodoljub i tolerantan prema egzistenciji drugih i drugačijih. Čak i u basketu, a i po broju cipela može parirati Dodiku. Što je najvažnije, kao Predsjednik Srpske obezbjedio bi jedinstvo građana koji su sada duboko podijeljeni na polovinu onih koji podržavaju Dodika (zato što se sličan sličnom raduje ili iz ličnih interesa) i na drugu polovinu onih koji ne vole (ili čak mrze) Dodika. Dolazak takvog političkog profila na čelo Srpske značilo bi i početak kraja partokratije i početak „ozdravljenja“ društva. Onaj ko bi ga kandidovao nametnuo bi novi politički okvir kojem bi se morala prilagođavati i suprotna strana. U sudaru sa Željkom Cvijanović ili Nebojšom Radmanovićem, Vuković bi odnio glasove svih glasača Saveza za promjene, gotovo svih neopredjeljenih, izveo bi na birališta čak i apstinente, a mogao bi računati i na glasove mnogih birača DNS-a, SP-a, US, pa i jednog dijela SNSD birača. Nema sumnje da je Vuković kadar poraziti čak i samog Dodika.

Sad je stvar rukovodstva SDS-a da pokaže da li je spremno na takav iskorak, da li su otrgnuti od aveti prošlosti, da li je opšte dobro iznad neostvarivih ličnih ambicija, da li će pristati na ucjene od strane nekog drugog iz redova opozicije ili će potvrditi onu Basarinu da naš problem i nije manjak nacionalnog jedinstva koliko višak egomanije i ličnih interesa.

Pitanje je da li bi, i pored ukazane časti, sam Vuković bio spreman da pristane na ulazak u „političko blato“. Profesor je pristao da se uključi u rad organizacije „Misli dobro“, koja je nastala udruživanjem novinara, privrednika, slobodnih intelektualaca, ali i nižerangiranih članova stranaka oba politička bloka, mahom tviteraša, s ciljem da se formira jedan uticajni klub, koji već konstatuje da je mnogo toga lošeg u društvu, da postoji potreba za javnim djelovanjem kako bi se ponudila rješenja i pravio javni pritisak na nosioce bitnih funkcija. U drugim neformalnim intelektualnim krugovima upravo dominira mišljenje da se alternativa postojećem stanju ima tražiti u sinergiji „slobodne inteligencije“ i „poštenih privrednika“, ali se čini da nemamo vremena, a da za sada ni ova ni druge organizacije nisu otvorile široke javne rasprave o najbitnijim egzistensijalnim problemima koji ugrožavaju opstanak ovog naroda na ovim prostorima. Rezultat mora biti novi okvir za ponašanje ove i svake naredne vlasti, zaustavljanje odlaska mladih i rađanje djece, za šta treba napraviti novu preraspodjelu sredstava kojima raspolažemo. Ozbiljna država bi u ovakvim okolnostima proglasila vandredno stanje.

Prilično začuđuje ćutanje Crkve, koja je kroz vjekove odigrala najbitniju ulogu u očuvanju naroda na ovim prostorima. Akademike i senatore iz Srpske ne bismo uznemiravali (oni ćutanje ne bi prekinuli ni 1946.), kad već sami ne osjećaju potrebu da se oglase u momentu kad patrijarh sugeriše da nam ništa neće vrijediti država ako kao narod nestajemo, kad prvi čovjek SANU ukazuje na naša bespuća, kad se čak i jedan Rajko Dukić, i sam lokalni knez, pojavljuje kao „glas razuma“, pa i gospođa Cvijanović prvi put progovara o problemu odlaska ljudi.

Dodik je samo simbol svega ovog što je naopako i trulo, te je stavljanje istog u novi okvir koji mu ograničava moć kao pojedincu mnogo bitniji cilj od njegove detronizacije. Smjena Kurte Murtom nam ništa ne znači, ako ne nastanu radikalne, suštinske promjene u ophođenju prema građanima. Ako postoje jaka opozicija, nezavisno sudstvo i pritisak javnosti, ako smo u stanju ograničiti bahatost vlasti, podrediti je interesima građana, manje će nam biti bitno da li je gore Kurta ili Murta. Ali će nam biti bitno da na vrhu kompetentni i bolji imaju prednost u odnosu na poslušne. A to je tek početak jednog mukotrpnog procesa. Jer je vlast slika u ogledalu naroda koji je bira i koji joj dopušta. Horde jeftinih pojedinaca koji ne mogu da odole iskušenju, rulje sebičnih koji nemaju osjećaj za potrebe drugih, slika čopora onih koji se oduševljavaju predizbornim šatorskim srednjovjekovnim zabavama. Direktora kojem je bitno da ga instaliraju na čelo bolnice, pa makar ostao jedini uposlenik i bio samo sebi direktor.

Uoči Dana Republike 2018. godine činjenice su (ugrubo) ovakve:

• u Srpskoj se dnevno rađa 25 djece, a umre 40 osoba;
•  učestalo gledamo redove mladih ispred Konzulata Slovenije u Banjoj Luci, ispraćaj radnika u
Slovačku sa autobuske stanice, dok se na termin za vizu u Ambasadi Njemačke čeka do godinu
dana; odlaze najobrazovaniji i najproduktivniji, ostaju stari, neobrazovani i politički
podanici;
•  dug po glavi stanovnika u Srpskoj veći je za 50% u odnosu na isti u FBiH;
• još nemamo statističke podatke da li je Srpsku napustilo više Srba u zadnjih pet godina ili nesrba tokom rata;
•  neefikasni političari imaju primanja legalno i do 10000 KM (plus „bijeli hljeb“ i jednodnevna penzionisanja), a efeikasni radnici čiji se proizvodi izvoze primaju 400 KM mjesečno, itd.

Na nivou običnog malog čovjeka to otprilike ovako izgleda:

•  na Badnji Dan moja školska kolegica je s prozora u naselju Obilićevo fotografisala gužvu pred javnom kuhinjom;na drugoj strani zapazih one koji „Ferero Roše“ koriste za pijukanje;
• moj prvi komšija došao je nakratko s kruzera, da provede Božić sa svojim malim blizancima (koji odrastaju bez njega) i da obiđe svoju staru majku (koja često ima krvni pritisak 200/130, pa moja majka probdije cijelu noć uz nju, jer je sin daleko). Komšija je sa dvadeset otišao u rat, potom završio PMF, putovao svako jutro u pet sati autobusom do četrdeset kilometara udaljene Lišnje, pa onda još tri kilometra pješke, da bi držao nastavu za tri-četiri đaka. U nadi da će zadržati posao završio je i privatni Učiteljski fakultet, ali neko s „jačim leđima“ i partijskom knjižicom bio je prioritet. No pitanje da li je i taj opstao do danas, jer đaka nema i seoske škole se zatvaraju. Naša mlađa komšinica, vrata do njega, stomatološki tehničar, otišla je u Švedsku, i šalje papire suprugu, kako bi i on napustio ove prostore;
•  šestoro nas je praunučadi pradjeda Petra. Od nas šest jedini sam koji danas živi u Republici Srpskoj, a i sam sam u niskom startu da s porodicom trajno napustim ove prostore, za koje su krv prolijevali moji pradjedovi, djedovi i otac.

Oprostite, ali kad sve sagledamo, nije nam do slavlja, vaših vatrogasnih i lovačkih parada, do šepurenja onih kojima je rat bio biznis. Izigravanja države. Laži, prevara i obmana. Ovaj ambijent ne može iznjedriti ni vrhunske umjetnike ni sportiste. Nama je danas nedostižan i osamdesetih trećerazredni Đino Banana. Ovaj ambijent tjera čovjeka odavde.

Oprostite što iznosim bolne istine. Što nikad nisam ćutao. Što ne ćutim danas kad je vama svečano i veselo. Volim da sam slobodan čovjek. Spakovaću kofere još ove godine.

Dražen Milosavljević (Leutar-net)

Naslov i oprema: Prevrat

Advertisements

6 mišljenja na „E pa Republiko Srpska, srećan ti Dan republike

  1. Hm,hmm…a,kad su vec dosli,potukli su se,na ulazu u crkvu,na badnje vece..u, legendarnoj Ivanjici,ukupno,oko petnestak,pravislavnih dusica,nisu “ jahali popove“..

    Sent from my iPad

    >

    Sviđa mi se

  2. Hm,hmm..ateista sam,ali pratim pisanja stampe,portala,morao bi i da necu, jer,mi smo jedna zemlja dva sistema,pa crkva,crkvenjaci,imaju pola “ prostora“, badnjak u crkvi,badnjak u precednikovom kabinetu“Lapo-lapo“.. Ali,nije mi,promakla vest,negog od “ verskih analiticara“, da se radi,o nekoj vrsti “ kukavicijeg jajeta“.. a,da se,nastotine hiljada jelki i hrastova,.posece,da bi se, obelezilo sunecenje Isusa,..hebi ga,najskuplja kavurma na svetu.

    Sviđa mi se

  3. Vlast u Srba je uvijek bila, a I sada jeste,vlast prevaranata I lupeza,tako da me nikako ne mogu prevariti.Sto su pljckasi I teroristi me ne cudi,ali cudi da su im savjetnici upravo oni,koji su do juce i za njih lupezi i zlocici bill.Jedino objasnjenje za ovo je, da ih savjetuju kako da izbjegnu svu odgovornost za sve zlo no koje ovome jadu od naroda pocinise i dalje nesmetano cine.

    Liked by 1 person

Ако мене питате...

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s