Darko Hudelist: 20 GODINA OLUJE – dan kad su narednici pobijedili pukovnike

 

KAKO SU POBEDILI

Bit te nove koncepcije bila je u tome da se Hrvatska vojska počela bazirati na vrhunskim dočasnicima i efikasnoj borbenoj izvedbi, za razliku od doktrine srpske JNA bazirane na premoći u ratnoj tehnici i visokom, ali neefikasnom oficirskom kadru...
… dominantna pozicija u Hrvatskoj vojsci postaje narednik, dok je u JNA dominantna pozicija bila – pukovnik.

To je među prvima uočio srpski vojni komentator Miroslav Lazanski koji je, nakon što je pomno analizirao te bitne pomake u HV-u, rekao jednome od srpskih zapovjednika: “Nemaš ti šanse sa svojim proleterskim odredima protiv dobro obučene Hrvatske vojske!”

 

Sjećanja na 20. obljetnicu Oluje neizbježno oživljavaju uspomene i na sam nastanak Hrvatske vojske (od 1991. pa nadalje), koja je, zajedno sa svojim časnicima, dočasnicima i vojnicima, bila nositelj te velike i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije kojom je, početkom kolovoza 1995., oslobođena Hrvatska. Rekonstrukciju toga razdoblja, međutim, vrlo je teško napraviti jer oko mnogo detalja, događaja i glavnih protagonista i danas postoje neusuglašena, pa i međusobno dijametralno suprotstavljena gledanja.
Vjerojatno je to (i) zbog toga što je naše društvo i nadalje jako ideologizirano (možda čak i više nego prije ili neposredno nakon Domovinskog rata) pa je oko mnogih tema, uključujući i Oluju, i danas teško ili čak nemoguće uspostaviti konsenzus.

Valorizirati Oluju danas, 20 godina poslije, znači ujedno valorizirati značaj i ulogu hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, ratnog ministra obrane Gojka Šuška, pojedinih generala i vojskovođa poput Ante Gotovine, Ante Rose, Miljenka Filipovića, Damira Krstičevića i inih. Mnogi, međutim, o jednima i danas misle ovako, a o drugima onako, ali su i ta njihova pojedinačna mišljenja prilično nestalna pa se s vremenom znatno mijenjaju i korigiraju, ovisno o dnevnopolitičkoj konjunkturi, promjenama dominantnog političkog raspoloženja u zemlji i mnogim drugim čimbenicima.

U razdoblju “detuđmanizacije”, primjerice, u hrvatskom je političkom životu, pa i u široj javnosti, prevladavalo uglavnom negativno mišljenje o predsjedniku Tuđmanu, a danas već nije tako. Danas o Tuđmanu sasvim sigurno pozitivno misli više od 50 posto hrvatskoga pučanstva.

Nešto je drugačije s Gojkom Šuškom za kojega će i danas mnogi reći da je bio, u najmanju ruku, kontroverzna osoba. Međutim, neosporna je činjenica da je Šušak bio ministar obrane RH tijekom cijeloga Domovinskoga rata (od rujna 1991. do svibnja 1998.) te da je upravo on najzaslužniji za stvaranje Hrvatske vojske – one i onakve vojske koja je na svojim leđima iznijela Oluju (kao i mnoge druge važne operacije) i na taj način oslobodila Hrvatsku.

O generalu Gotovini se na jedan način mislilo i govorilo – mislim na najširu hrvatsku javnost – dok je bio u Haagu, a na posve drugačiji način nakon oslobađajuće haaške presude (što je, s jedne strane, i logično). Međutim, i danas smo sučeljeni s dva, u biti, sasvim različita pogleda na Gotovinu: u jednome i dalje prevladavaju elementi mita, dok se u drugome na Gotovinu gleda kao na stvarnu i autentičnu osobu, sa svim njegovim plusevima i minusima.

Čini se da se glavna “crta razdjelnica”, koja razdvaja dva možda čak i frontalno sukobljena gledanja na Oluju i nastanak i razvoj Hrvatske vojske tijekom 1990-ih, najviše tiče pitanja koliko su za taj uspjeh bili zaslužni generali i drugi visoki časnici koji su proistekli iz nekadašnje JNA (pa su 1991. ili kasnije, kad je počeo rat, prebjegli na suprotnu, tj. hrvatsku stranu), a koliko, opet, oni drugi kadrovi, koji s nekadašnjom JNA nikada nisu imali nikakve veze, a mnogi od kojih sve do početka 1990-ih nisu čak ni živjeli u Hrvatskoj.

A to pitanje, pak, povlači za sobom i jednu drugu, mnogo složeniju, pa i kontroverzniju dilemu: koliko je Hrvatska vojska u tim svojim najranijim vremenima (a koliko je, opet, u ovo naše današnje vrijeme) bliska ili kompatibilna vojno-političkoj koncepciji i poziciji NATO-a, dakle Zapada i Sjedinjenih Američkih Država, a koliko je, možda, u odnosu na NATO (bila ili jest) distancirana ili čak na njega gleda kao na potpuno stranu vojsku.

Mi, zapravo, i danas raspolažemo s previše malo podataka da bismo na sva ova pitanja mogli dati jedan cjelovit i sveobuhvatan odgovor, što, naravno, ne znači da ne treba pokušati – barem da se napravi najšturija skica, ali uz napomenu da će mnogo toga i dalje ostati nedorečeno sve dok se ne obave neka kudikamo temeljitija i historiografska i vojna i svaka druga istraživanja razdoblja i događanja o kojima je riječ.
Godina 1991. i sam početak 1992. bilo je vrijeme s jednim gotovo nevjerojatnim zanosom. Hrvatska je bila, kao nikada ni prije, ni poslije toga, ujedinjena u borbi protiv srpskog agresora i okupatora, u Domovinskom ratu tijekom 1991., a kao kruna na taj koliko mučan toliko i slavan period došlo je i međunarodno priznanje RH već u siječnju 1992. Naši su najveći prijatelji u to vrijeme bili (osim Vatikana) Nijemci, na čelu s Kohlom i Genscherom, koji su, na europskom i svjetskom planu, najviše učinili da Tuđmanova Hrvatska bude uvrštena u krug ravnopravnih zemalja buduće Europske unije.

Ali već 1992. kada je njemački ministar vanjskih poslova postao Klaus Kinkel, Njemačka na Hrvatsku više ne gleda onako blagonaklono kao što je gledala u Genscherovo doba. Dapače, ne samo Njemačka, nego i (gotovo) cijeli Zapad. Razloga za to bilo je nekoliko: pogrešna politika RH prema Bosni i Hercegovini, otkrivanje prvih hrvatskih logora u BiH, brojni zločini prema srpskim civilima (primjerice, ubojstvo obitelji Zec) itd. Bile su to prve sjene koje su se nadvile nad Domovinski rat i u Hrvatskoj je 1992. na 1993. zavladala neka čudna depresija, a i za samu se hrvatsku državnu politiku moglo reći da je u tzv. slobodnom padu te se mnogima u tom trenutku činilo da su izgledi za oslobađanje okupiranih područja zapravo vrlo mali ili čak nikakvi.

I upravo u tom kritičnom razdoblju počinje lagani uspon, odnosno lagani rast značaja i uloge Gojka Šuška koji je još u ožujku 1991. bio imenovan zamjenikom ministra obrane, da bi ga u rujnu iste godine predsjednik Tuđman instalirao i za samoga ministra obrane.
Kad sam u svibnju i lipnju 1995. – dakle neposredno uoči Oluje – radio za tjednik Globus “Ratne memoare generala Martina Špegelja” (bio je to veliki serijal koji se sastojao od pet nastavaka), ocjena ministra Šuška izrečena u tim memoarima bila je uglavnom negativna. Točnije rečeno, sam se Špegelj o Šušku izražavao krajnje negativistički, kao o nositelju – kako mi je govorio – jedne ekstremističke i huškačke politike koja je bila striktno u funkciji separatističkog koncepta tzv. Herceg-Bosne u Bosni i Hercegovini, a na planu podjele te države između Hrvata i Srba (iza koje su navodno stajali Franjo Tuđman i Slobodan Millošević).

No, čini se da danas o Gojku Šušku možemo, ili čak i moramo (historijske vjerodostojnosti radi), govoriti i iz jednoga sasvim drugoga kuta. Činjenica je da je Šušak vrlo rano, tijekom svojega ministarskog mandata, počeo dobivati potporu od Amerikanaca te da se čak i na čisto osobnom planu povezao, pa i sprijateljio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem (koji je to poslije demonstrirao i svojim dolaskom na Šuškov pogreb u Zagreb 1998.). Imati u ono turobno i depresivno vrijeme, kada je četvrtina hrvatskoga teritorija bila okupirana, a hrvatska politika sama po sebi dosta nedorečena pa i kontradiktorna, Amerikance, a samim time i NATO, na svojoj strani, nije bila nimalo beznačajna stvar, a od hrvatskih je državnih dužnosnika najzaslužniji, ili čak jedini zaslužan za to, bio upravo on – Gojko Šušak.

Čuo sam (ali to dalje nisam provjeravao) da je Šuška s američkim ministrom Perryjem upoznao danas pokojni legendarni košarkaš Krešimir Ćosić koji je i sam bio dosta blizak s Perryjem po mormonskoj liniji. Po toj legendi, Ćosić je njih dvojicu upoznao još na samome početku Domovinskoga rata. Predsjednik Tuđman je znao cijeniti (i nagraditi) taj Ćosićev patriotski doprinos pa je slavni košarkaš zahvaljujući tome i pokopan na Mirogoju pod Arkadama, tj. na onome mjestu gdje se pokapaju najznamenitiji hrvatski velikani.
Ovdje svakako ne treba zanemariti ni tu činjenicu da je Krešimir Ćosić (kojega, usput rečeno, ne valja brkati s uglednim generalom HV-a koji ima isto ime i prezime) od 1992. radio u diplomatskoj službi kao ministar savjetnik u Veleposlanstvu RH u Washingtonu u SAD-u.

Amerikanci su bili zainteresirani za učvršćenje svojih veza i kontakata s pojedinim istaknutim hrvatskim dužnosnicima ponajprije zbog toga što su htjeli ostvariti dominantan utjecaj u Republici Hrvatskoj, kao i u čitavoj regiji, te pritom, koliko je god to moguće, marginalizirati njemački i ruski utjecaj na tom prostoru. A Šušak im se dopao i zbog toga što je znao držati zadanu riječ. Postoje tumačenja (koja su do danas još ostala nerazjašnjena) da su upravo Amerikanci zatražili od predsjednika Tuđmana da makne iz vrha hrvatske politike Josipa Manolića, nakon što su doznali za njegove veze s ruskim tajnim službama. To je, po tim interpretacijama, ujedno i bio glavni razlog zašto se Manolić, zajedno sa skupinom svojih istomišljenika, odlučio 1994. na veliki puč unutar HDZ-a, iz kojega su proistekli Hrvatski nezavisni demokrati, i to upravo pod njegovim i Mesićevim vodstvom.

Vrlo važna osoba koja je povezivala Gojka Šuška s ministrom Perryjem i Amerikancima bio je narednik Ivan Šarac (rođ. 1945.), pomoćnik američkog vojnog izaslanika Richarda Herricka u Zagrebu. Podrijetlom je on čovjek iz naših krajeva, tj. iz zapadne Hercegovine, rođen u Mandinu Selu kraj Tomislavgrada. Godine 1963., međutim, emigrirao je iz tadašnje SFRJ u SAD gdje je ostvario vrlo respektabilnu vojnu i vojno-obavještajnu karijeru. Kao sudionik rata u Vijetnamu proglašen je američkim ratnim herojem, a daleko je dogurao i u (vojnoj) obavještajnoj službi SAD-a. Upravo je kao časnik CIA-e i zamjenik američkoga vojnog atašea u Hrvatskoj – po svom vlastitu priznanju, izrečenom u jednome intervjuu – vojno-redarstvenu akciju Oluja, kako je rekao, “čitavo vrijeme i u svim segmentima” pratio iz Glavnog stožera HV-a.
Kao časnik CIA-e, ali i kao etnički Hrvat, narednik Šarac je tijekom Domovinskoga rata toliko zavolio hrvatske branitelje da je usvojio četiri djevojčice iz Vukovara, a u rodnom je Tomislavgradu, tj. na svojoj djedovini pokraj toga grada, sagradio kuću i malu kapelu (gdje danas živi njegova rodbina, a i on sam koji put tamo navrati).

Tijekom 1992. i 1993. Hrvatska je vojska bila relativno neefikasna i orijentirala se uglavnom na obrambene akcije. Godine 1992. bilježimo samo jednu bitno napadačku akciju HV-a, oslobađanje Miljevačkog platoa (u lipnju 1992.), no i ta je uspjela puno više zahvaljujući fanatičnoj i ludoj hrabrosti hrvatskih vojnika, nego njihovoj stvarnoj osposobljenosti i utreniranosti.

Potom u siječnju 1993. imamo Operaciju Maslenica, koja je bila prva veća uspješna napadačka operacija nakon međunarodnoga priznanja RH, ali je također imala određenih mana i nedostataka zbog kojih je međunarodna zajednica (pa i sami Amerikanci) mislila da Hrvati nikada neće biti u stanju vojno vratiti okupirana područja. U njoj je, naime, bilo relativno mnogo žrtava, a nakon same operacije hrvatski su vojnici još mjesecima rovovski ratovali sa srpskim pobunjenicima te privremeno gubili i onda povremeno osvajali neke položaje.

I u takvim, dakle, uvjetima – na to se zapravo bio odlučio još 1992. – ministar Gojko Šušak počinje stvarati kostur jedne sasvim nove, vrlo efikasne Hrvatske vojske koja je u sebi objedinjavala ili kombinirala dvije doktrine. Jedna je bila američko tzv. višedimenzionalno ratovanje (kakvo su Amerikanci, uz ostalo, demonstrirali i u ratu u Vijetnamu), a druga – doktrina francuske Legije stranaca.
– Kad se Hrvatska vojska – rekao mi je jedan odlično informiran izvor – počela stvarati po tom novom konceptu, svim je stručnjacima postalo jasno da će ona za relativno kratko vrijeme postati dominantna vojna sila u regiji. Postigla je, naime, efikasnost kakva još nije bila viđena u ratovima na ovome području. Bit te nove koncepcije bila je u tome da se Hrvatska vojska počela bazirati na vrhunskim dočasnicima i efikasnoj borbenoj izvedbi, za razliku od doktrine srpske JNA bazirane na premoći u ratnoj tehnici i visokom, ali neefikasnom oficirskom kadru. To, drugim riječima, znači da dominantna pozicija u Hrvatskoj vojsci postaje narednik, dok je u JNA dominantna pozicija bila – pukovnik. Postojalo je i uvijek će postojati pravilo: narednik će uvijek pobijediti pukovnika jer je mlađi, fizički spremniji, puno bolje obučen, a, uza sve to, i “luđi”. Osim toga, pukovnik uvijek vodi akcije iz svog kabineta, dok narednik akcije vodi na terenu, zajedno sa svojim podređenima, tj. s običnim vojnicima. Upravo su na toj filozofiji nastale hrvatske gardijske brigade, kao visokoobučene, pokretne i dobro naoružane vojne formacije koje će, tijekom 1994. i 1995., odigrati ključnu ulogu u Domovinskom ratu. A uz bok njima bile su i vrlo kvalitetne pričuvne postrojbe HV-a. Naravno, usporedo sa svim tim razvija se i efikasna obavještajna služba, kako civilna tako i vojna…

Metafora za oživotvorenje i realizaciju takvoga američko-francuskog koncepta i doktrine bila je vojna baza za obuku u Šepurinama kod Zadra, osnovana 17. travnja 1994. Tim je obučnim centrom, podignutim na mjestu bivšeg raketnog centra JNA, zapovijedao pukovnik Werner Ilić, nekadašnji američki komandos (rođen u Njemačkoj, po ocu i majci podrijetlom iz okolice Ljubuškog), dok su obuku vodili francuski legionari na čelu s Antom Gotovinom. Neki su taj kamp nazivali “tvornicom profesionalnih dočasnika i časnika”, odnosno “inkubatorom modernog hrvatskog vojnog duha i velikih pobjeda”, a u prilog takvim pohvalama govori i podatak da je kroz kamp u Šepurinama prošlo između 900 i 1000 dočasnika koji su se odmah nakon obuke vratili u svoje gardijske brigade, u potpunosti spremni za predstojeće velike vojne pobjede.
Moto pod kojim se odvijala obuka hrvatskih dočasnika i časnika u centru u Šepurinama glasio je “Znoj štedi krv”. Te su riječi čak bile ispisane na jednome drvenom objektu, visokom oko deset metara, koji se nalazio u kampu. Što se tiče francuskih legionara, koji su se još 1991., na samome početku rata, bili odazvali pozivu predsjednika Tuđmana za obranu Hrvatske, najznačajniji su, osim budućega generala Gotovine, bili Ante Roso, Miljenko Filipović, Zvonimir Skender i još neki, a zajedno s njima obuku u kampu u Šepurinama vodio je i argentinski emigrant Rodolfo Barrio Saavedra, veliki antikomunist kojemu je svojedobno bilo i suđeno jer je u Argentini predvodio jedan puč protiv komunista.

Kad sam radio na ovome tekstu, porazgovarao sam s dvojicom nekadašnjih pripadnika 7. gardijske brigade koja je u kolovozu 1995. odigrala najznačajniju ulogu u operaciji Oluja – Željkom Dvekarom, zapovjednikom 1. pješačke bojne iz 7. gardijske brigade, i Draženom Šantićem-Kinom, zapovjednikom pješačkog voda u 3. pješačkoj bojni 7. gardijske brigade (ovaj drugi je i sam prošao obuku u vojnom kampu u Šepurinama). Evo kako su njih dvojica iz vlastitog kuta – “dolje”, na terenu – doživjeli promjene što ih je u Hrvatsku vojsku svojim “revolucionarnim” konceptom uveo ministar Gojko Šušak:

– U jednome trenutku pojavilo se ustrojavanje na neki posve drugačiji, zapadni način, kakav smo dotad gledali samo u filmovima. Najvažnije u svemu tome bilo je jačanje dočasničkog kadra. U JNA se taj dočasnički kadar bavio marginalnim stvarima, a kod nas je on bio usredotočen isključivo na obuku snaga i borbenu potporu, u ofenzivnim akcijama i operacijama koje će kasnije uslijediti. A tako je, ako se sjećate, bilo i u Vijetnamskom ratu, u kojemu je vladalo pravilo da je upravo narednik taj koji čuva vojsku i poručnika, pa je čak učio poručnika i kako će u ratu preživjeti. U našem, hrvatskom slučaju “pojam” narednik je simbolizirao intenzivnu obuku na nižim, tj. dočasničkim razinama, s osobitim naglaskom na fizičku spremnost. Zapovjednik centra u Šepurinama Werner Ilić, i sam profesionalni vojnik, unio je u naše dočasnike taj američki pogled na vrijednost dočasničkoga lanca u profesionalnim postrojbama, i time je dao iznimno velik doprinos obuci hrvatskih dočasnika i časnika. To je među prvima uočio srpski vojni komentator Miroslav Lazanski koji je, nakon što je pomno analizirao te bitne pomake u HV-u, rekao jednome od srpskih zapovjednika: “Nemaš ti šanse sa svojim proleterskim odredima protiv dobro obučene Hrvatske vojske!”

Zahvaljujući takvoj vrhunskoj obučenosti i ekipiranosti svojih dočasnika i časnika, Hrvatska vojska je već u drugoj polovici 1994. bila spremna izvoditi vrlo zahtjevne operacije u RH, ali i u BiH, s one strane Dinare (tu je osobito bila važna operacija Zima ‘94. u studenome i prosincu 1994.), a potpisivanjem Splitske deklaracije Tuđman – Izetbegović, u srpnju 1995., bio je i formalno otvoren prostor za posve slobodno i vrlo aktivno djelovanje HV-a u zaleđu Knina, što je bio bitan preduvjet za oslobađanje toga grada.

Jedan od mojih sugovornika otkrio mi je detalj o kojemu se u javnosti, pa čak i među samim braniteljima, vrlo malo zna:

– Znakovita je bila utrka naših, hrvatskih vojnika s pripadnicima najelitnijih britanskih vojnih snaga za zauzimanje dominantnih visinskih kota na Dinari. Britanci su tada bili na bošnjačkoj strani. Kad su shvatili što se događa u zaleđu Knina, htjeli su preduhitriti Hrvatsku vojsku i zauzeti dominantne kote na Dinari kako bi spriječili dolazak hrvatskih snaga iza leđa Kninu. Međutim, hrvatske su postrojbe ekspresnim zauzimanjem Glamoča, Bosanskog Grahova i Drvara te najznačajnijih kota na Dinari pretekle Britance i time onemogućile opstrukciju buduće akcije Oluja!

Dana 1. svibnja 1995., u ranim jutarnjim satima, počela je operacija Bljesak kojoj je prethodila jedna vrlo delikatna obavještajna akcija s hrvatske strane. Po riječima mog sugovornika, u toj se operaciji pokazala “potpuna obavještajna dominacija hrvatskih civilnih i vojnih službi, koje su u realnome vremenu i proizvodile i pratile sve bitne događaje”. Za samo 31 sat oslobođen je znatan dio prostora zapadne Slavonije i već je tada svima bilo jasno (svima osim Milanu Martiću) da je Hrvatska vojska postala dominantna sila u ovome dijelu Europe.
A kada su pobunjeni Srbi – po općemu mišljenju krajnje nepromišljeno i budalasto – odbili prijedlog što im ga je ponudio hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom (a nuđena im je, kao na dlanu, autonomija po uzoru na Plan Z-4), definitivno su bili stvoreni svi neophodni uvjeti da se napokon krene i u operaciju Kozjak ‘95., kako se zvao središnji dio operacije Oluja – a riječ je zapravo bila o oslobađanju Knina.

Ovdje treba naglasiti dvije bitne stvari.

Prvo, koliko god ministar Gojko Šušak tijesno surađivao s američkim ministrom obrane Perryjem, kao i s još nekim Amerikancima, činjenica je da je Oluja pripremljena i provedena bez ičije međunarodne pomoći, odnosno da su je posve samostalno proveli Hrvatska vojska, MUP RH, hrvatske obavještajne službe i cjelokupni hrvatski narod. Amerikanci su bili samo saveznici – bolje rečeno: suradnici – u obučavanju dočasnika i časnika HV-a, u razdoblju koje je prethodilo Oluji kao i još nekim, Oluji kompatibilnim vojnim operacijama.

I drugo, da Srbi nisu napali Bihać (neposredno prije Oluje) i da nije zaprijetio pad Bihaća, uz prijetnju da se ponovi strašno iskustvo iz Srebrenice, pitanje je bi li međunarodna zajednica tolerirala Hrvatskoj takvu napadačku operaciju. Međutim, upravo je Olujom bio spašen Bihać i na taj način spriječen još jedan od velikih masovnih zločina tijekom 1990-ih.

Među ostalim, i na primjeru oslobađanja Knina, 4. na 5. kolovoza 1995., došlo je do izražaja jedno od glavnih načela zapadne doktrine koju je ministar Šušak uveo u Hrvatsku vojsku, o čemu mi je moj sugovornik rekao:

– Zapadna vojna doktrina ne ide na uništavanje neprijateljske žive sile, nego na slamanje volje za otporom neprijateljskoj živoj sili. To znači da neprijatelju uvijek dajete slobodan prolaz, da može pobjeći i da se može predati. Tako je bilo i u Oluji. Srbi takvo što, u ratovima iz devedesetih, nigdje nisu napravili, pa ni u Vukovaru. Oni uvijek idu na uništavanje žive sile. Tako su napravili u Srebrenici, a očekivalo se da će tako napraviti i u Bihaću. To je u biti ruska koncepcija, kao što je i JNA u biti bila samo ekstenzija ruske vojske.
To mi je, sa svoje strane, potvrdio i zapovjednik 1. pješačke bojne iz 7. gardijske brigade Željko Dvekar, koji mi je ovim riječima rekonstruirao svoj vlastiti doživljaj, s lica mjesta, 4. kolovoza 1995. u Kninu:

– Operacija Kozjak počela je 4. kolovoza u 5 sati ujutro. I mi smo – govorim o 1. pješačkoj bojni – već u 8 sati probili neprijateljsku obranu i ušli u Knin. Međutim, oko 16 sati toga dana mi dobivamo zapovijed o prekidu daljnjeg napredovanja, nakon čega prelazimo u aktivnu obranu, a s ciljem da se dopusti izvlačenje civila i razbijenih neprijateljskih formacija iz samoga Knina. I mi smo cijelu noć s 4. na 5. kolovoza gledali kako se oni izvlače. Cijelo to vrijeme nije bila ispaljena niti jedna jedina granata.

Toga se dana ujedno dogodila i jedna kontroverzija, zapravo vrlo karakteristična za takve situacije, koja je, možda zato jer se smatra nebitnom, pala u potpuni zaborav. Knin je zapravo “pao” već oko 8 sati ujutro, ali su službenim trenutkom njegova oslobađanja proglašeni nešto pozniji prijepodnevni sati kada je s kninske tvrđave skinuta srpska, a istaknuta hrvatska zastava. Željko Dvekar mi je o tome rekao:

– Mi smo, iz 1. pješačke bojne 7. gardijske brigade, doista već u 8 sati ušli u Knin, tj. među prve kuće u tom gradu. Tu bih osobito istaknuo zapovjednika 1. pješačke satnije Božidara Galovića-Glistu (rođ. 1973.), koji je bio jedan od najmlađih zapovjednika u 7. gardijskoj brigadi. Međutim, taj je ključni trenutak zanemaren, a u prvi je plan stavljen onaj trenutak kada se na kninsku tvrđavu popeo pripadnik 7. gardijske brigade Jasmin Hadžić – zajedno sa svojim suborcima Elvisom Mihićem, Marijem Milaćem, Eduardom Baltićem, Ivicom Novoselcem i Miljenkom Hajsokom – te skinuo s jarbola srpsku zastavu, nakon čega je na zidinama tvrđave razvijen veliki hrvatski stijeg.

http://www.jutarnji.hr/globus

Advertisements

11 mišljenja na „Darko Hudelist: 20 GODINA OLUJE – dan kad su narednici pobijedili pukovnike

    • Hm,hmm…a,za koliko je mogla RSK, kordunaska brigada, iz Slunja, Vojnica da umarsira u zagreb…da,im nije oduzeta raketna instalacija sa Petrove gore..“ Stani-kreni“..dupe da ljubite Milosevicu zbog toga !! a ne priucenimkomordzijama i kotlokrpama..

      Sviđa mi se

      • Hm,hmm..A,veoma poucno je bilo izlaganje,generala Jaksica,nakon sednice,kluba generala i admirala,aktivnih i penzionisanih,da bi sa upotrebom avijacije, Zagreb i Ljubljana,bili razoreni,do 48 sati dejstava,,,,ali,da to ne resava probleme. Napali ste JNA,mucki,u povlacenju “ sa vasih prostora“. kako bi imali slavnu,pobednicku drzavu. Srecom,i danas,ono sto se zove Srbija,nema nikakvih interesa za vas i vasu drzavu..i osim mira,od vas ne trazi nista. Uputno je “ ne cackati mecku“..da ne krene “ kosava“.

        Sviđa mi se

    • Hm,hmm..inace,pamtim izjavu “ medjunarodnog faktora“ Stipe Mesica..“ rat,ce se,preliti iz Slovenije u Hrvatsku, u BiH,potom u Srbiju..“ K’tomu, ne mislim na Kosovo i Metohiju,nego na Srbiju““….srecom,pusti snovi,pokusao je Vuk Draskocic,sa Belim i Giskom, 9 marta,da se uclani u kub “ pobednika“, ali,kao da se “ osvrce “ i dan danas,sa ocima na potiojku.

      Sviđa mi se

Ако мене питате...

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s