Поглед преко плота: Победа толеранције или силовање Србије?

Radi li se o pobjedi tolerancije i razuma, ili sukobu civilizacija i silovanju Srbije? Beograd je jučer izgledao kao Belfast, i to na loš dan.

teško je proglasiti uspjehom paradu gdje je 7.000 policajaca, uz podršku prijetnje prijekim sudovima, osiguravalo 1.000 učesnika parade, od kojih homoseksualaca možda par stotina. Ostalo su bili biskupi liberalizma, ajatolasi ravnopravnosti, i prvosvećenici ljudskih prava, uz nešto uglednih gostiju.

U Srbiji, u kojoj su antizapadni sentimenti i naročito antiamerikanizam mnogo jači nego u Hrvatskoj, postoji i jači optor prideu, koji velik dio javnosti vidi jednostavno kao nametanje nečeg stranog srpskom biću.

truth

Ne slučajno. Što povezuje unionističku paradu „narančastog reda“ (boja protestanata) i pride u Beogradu, koji je Srbiji postavljen kao uvjet za pregovore s EU, a vjerojatno i još ponešto?

Protestanske i unionističke grupe okupljene u „narančasti red“ (boja protestanata) svake godine proslavljaju svoju ratnu pobjedu iz 1690., šetnjom kroz katoličke četvrti Belfasta. I dok katolici to vide kao besmislenu i grubu provokaciju, protestanti pokušaje da se njihova šetnja ograniči na njihove dijelove grada uglavnom vide kao kršenje svojih prava i napad na protestantsku kulturu.

Iz perspektive irskih katolika i srbijanskih pravoslavaca, obje predstavljaju kulturološku dominaciju protestantske kulture, a svrha im je „pacificiranje“ lokalnog stanovništva i pokazivanje tko je gazda – jer, u konačnici, parade tome i služe. Iz perspektive globalistički nastrojenih aktivista za ljudska prava, predstavljaju širenje „univerzalnih“ vrijednosti. No, koliko su one stvarno univerzalne? Kako god gledali, „parade“ se oduvijek organiziraju u čast pobjeda, prije svega vojnih. Pitanje koje se postavlja je, tko je tu zapravo pobjednik, a tko je poražen?

Aktivisti će spremno odrecitirati svoju mantru: pobjedilo je čovjekoljublje, ljudska prava, i ljubav, a poraženi su mržnja, netolerancija, i par starih prdonja koji na sve to odmahuju glavom i pitaju se kuda svijet ide. No, stvari su mnogo kompleksnije od toga, naročito kad se gledaju sa striktno političkog aspekta – a mene, iskreno, drugi aspekti gay aktivizma niti ne zanimaju niti su oni uopće u cijeloj priči bitni. Ti drugi aspekti, naime, ne prelaze vrata spavaće sobe, dok je parada ulicama striktno politička manifestacija moći.

Jalova pobjeda

„Pobjeda“ je, reklo bi se, jalova, kao uostalom i ona u Splitu gdje je pride prvotno zamišljen više kao napad na kulturni identitet grada, nego kao zalaganje za toleranciju spram homoseksualaca, pa danas protiče mirno, uz potpuno ignoriranje građana i gorak okus prisile i nametanja. I dok „liberalni“ Beograd govori o uspjehu, iako pretvoriti grad u zonu pod vojno-policijskom opsadom i nije zapravo neki naročit uspjeh za nekog tko sebe zove „civilno društvo“, prije epski promašaj, onaj drugi, pravoslavni i srpski Beograd, upozorava da bi uz takvo osiguranje i Oslobodilačka vojska Kosova s Tačijem na čelu kolone mogla napraviti paradu kroz centar Beograda. I to s Thompsonom za mikrofonom, Naserom Orićem kao DJ-em na kamionu, i Haradinajem kao prodavačem sjemenki.

Uspjeh je to manji što je policija svoj posao odradila preko volje, uz pokušaj organiziranja štrajka. Zapravo, teško je proglasiti uspjehom paradu gdje je 7.000 policajaca, uz podršku prijetnje prijekim sudovima, osiguravalo 1.000 učesnika parade, od kojih homoseksualaca možda par stotina. Ostalo su bili biskupi liberalizma, ajatolasi ravnopravnosti, i prvosvećenici ljudskih prava, uz nešto uglednih gostiju. U takvoj atmosferi izjava beogradskog gradonačelnika „Smatram da je ovo značajan dan za Srbiju i Beograd posebno, gdje imamo priliku dokazati da je Beograd svjetski grad koji prepoznaje i poštuje različitost. Imamo priliku poslati poruku u svijet da smo otvoren grad u kojem su svi građani ravnopravni i sigurni bez obzira od kuda došli“ zvuči u najmanju ruku cinično ako ne i bezobrazno.

Protivnici parade pak kažu da je jučer Beograd izgubio nevinost, napominjući da se radilo o silovanju. Kažu da i nije neki uspjeh održati pride pod osiguranjem većim nego što je bilo za dolazak Clintona, uz razvoženje učesnika parade maricama nakon završetka velikog događaja. A svi upiru prstom u Ameriku. Američki veleposlanik u Beogradu Michael Kirby izjavio je da je na Paradu došao kako bi pružio podršku zaštiti ljudskih prava. Njih je nedavno Joe Bidden proglasio novim glavnim izvoznim proizovodom SAD, rekavši da su dužnosnici američkih vladinih agencija dobili instrukcije da promociju gay prava u inozemstvu postave kao priroritet. Biden je nedavno rekao da su prava homosesksualaca „najznačajnije pitanje ljudskih prava ovog trenutka“ i zaprijetio: „Države koje ne uspiju ostvariti napredak u smjeru zaštite LGBT populacije morat će platiti cijenu svoje nehumanosti.“ Pritom treba primijetiti da Amerika ne izvozi gay pride svojim naftom bogatim arapskim saveznicima koji ne samo da ne održavaju pride, nego homoseksualce vješaju na auto dizalice. Moralni principi su važna stvar, ali pare su ipak pare, a nafta je ipak nafta.

„Izvoznik demokracije“

Stvarno, što se desilo s Amerikom?
Nekad je bila poznata kao „izvoznik demokracije“, što se komunističkim liderima nije naročito dopadalo – kao ni očevima današnjih aktivista koji su uglavnom sjedili po raznim komitetima, ali je narodima diljem svijeta bilo univerzalno prihvatljivo, jer demokracija uostalom nema ideološke konotacije. Danas upravo SAD, suprotno jasno demokratski izraženoj volji nacije, gura jednu posve određenu ideologiju. Očito je: ovdje su principi demokracije u oštrom sukobu s principima liberalizma. I taj sukob je to oštriji što se čovjek više udaljava od protestanstskih kultura sjevera Europe i Amerike, gdje su takve parade uvijek prolazile bez prevelikog otpora. Jesu li Srbi divlji indijanci koje treba „pokrstiti“ na LGBTQ-itd. ideologiju/religiju milom ili silom? Nametnuti im pravila igre koja važe u dijelu svijeta koji sebe, s razlogom ili bez, smatra civiliziranim? Ili ih ostaviti na miru tamo gdje jesu, obzirom da tamo paradu zapravo nitko nije ni tražio dok nije došla direktiva s političkog vrha?

Srbi to instinktivno prepoznaju kao kulturološko nasilje. Nije teško primijetiti da otpor gay-prideu i gay-brakovima raste kako se udaljavamo od njihovog ishodišta unutar protestatnskog svijeta. Zemlje koje najglasnije podržavaju LGBTQ prava – SAD, Švedska, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo – su redom protestantske zemlje. Njemačka je nešto tiša u tom pogledu. Zemlje katoličkog kulturnog kruga su u konačnici progutale tu pilulu, uz dosta otpora, naročito u Francuskoj, gdje su nedavno održane velike demonstracije protiv nametanja istospolnih brakova kao civilizacijskog standarda, i Hrvatskoj.

No, s Rusijom i Srbijom ne ide. Je li to zato jer je Srbija primitivnija zemlja od Hrvatske, a Hrvatska primitivnija od recimo Nizozemske? Manje tolerantna?
U redu, Nizozemska je možda tolerantna kad se radi o seksualnim manjinama, ali tamo otvoreno fašističke stranke dobivaju i po 40% glasova u nekim gradovima, a stranku slobode, poznatu po nasilju nad strancima i radikalnom antiislamizmu, je osnovao homoseksualac, profesor Pim Fortuyn, a njegov nasljednik Geert Vilders je također vrlo pro-gay. Oni se pak zalažu za „nultu toleranciju“ spram stranaca koji ne prihvate flamansku kulturu. Tolerancija je očito riječ koja ima mnogo značenja.

Kulturne razlike

Stvar je ipak ponajviše u tome što su kulturne razlike između pravoslavnog svijeta i onog zapadnog veće nego između katoličkog i protestantskog. Ne radi se tu o „zaostalosti“, iako je protestantski svijet nesporno danas najrazvijeniji. Jednostavno, radi se o tome da Srbija i Rusija pripadaju drugom civilizacijskom kontekstu. No i unutar zapadnog kršćanskog kruga postoje bitne razlike u pogledima na seksualnost, definirane prije svega religijskom kulturom. Aktivisti gay prava vide kao dio univerzalnih ljudskih prava, no njihova je univerzalnost zapravo više nego relativna. Ta „univerzalnost“ u stvarnosti nije ništa veća nego kod kršćanstva, čija je poruka isto tako univerzalna, no postoje kulture koje nisu kršćanske i koje imaju svoje ponešto drukčije viđenje morala.

Aktivisti svoju ideologiju vide kao nadreligijsku, prihvatljivu jednako svakom, no u stvarnosti to nije tako. Ta ideologija i čitav koncept „ljudskih prava“ kako ih vidi zapad je izrasla zapravo na zasadama reformiranog kršćanstva i takvo tumačenje ljudskih prava koje oni smatraju „univerzalnim“ to zapravo nije. Uostalom, i sam „kapitalizam“, danas toliko prezren u svijetu, je koncept proizašao iz istog svjetonazora uvjetovanog protestantskim shvaćanjem, što je odlično objasnio Max Weber: i njega mnogi smatraju univerzalnim receptom, no on je uspješan u stvari samo tamo gdje je izvorno i nastao. Tamo gdje je uvezen, nije se pokazao tako uspješnim. Uostalom, svi znamo da presađivanje bilo čega u drugi ekosustav može rezultirati nepredvidivim i katastrofalnim posljedicama – kao što i transfer koncepata i ideja koje su se pokazale uspješnima tamo gdje su izvorno nastale kao odgovor na postojeće probleme i nedoumice jednog društva u druge kulture i civilizacije u pravilu daje posve nepredvidive rezultate.

Najbolje o tome svjedoči islamski svijet, gdje je odnos spram homoseksualnosti posve brutalan i neljudski, iz perspektive zapadne judeokršćanske civilizacije. No, dok zahtjev za prestankom diskriminacije i nasilja nad homoseksualcima ima logiku koja u dobroj mjeri prelazi granice kultura i civilizacija, pride i inzistiranje na istospolnim brakovima teško da prelaze granice kultura u kojima su nastali. O tome svjedoči i potpuni izostanak interesa za tako što u, u osnovi ateističkim, kulturama dalekog istoka poput Kine ili Japana.

Zato malo patetično zvuče riječi Anite Mitić, jedne od organizatorica pridea: „Mi smo na pravoj strani i znamo da nečije pravo da mrzi nikada neće biti veće od našeg prava da volimo“. I onda će svijet valjda biti jedno carstvo u kom caruje drugarstvo. I svi ćemo se voljeti, nitko nikog neće mrziti, bit ćemo sretni i zadovoljni, poput ribica u akvariju. Ili poput građana Orwelove antiutopije, u kojoj „svatko pripada svakom drugom“ (što je zapravo samo ljepši način da kažete da nitko nema nikog svog, osim jasno partije i Velikog brata), u kojoj svi moraju biti sretni i zadovoljni htjeli ili ne, seksati se sa svakim, i u kojoj zapravo nitko nikog niti mrzi niti voli, a za provedbu je zaduženo „ministarstvo ljubavi“, zastrašujuća mješavina Gestapa i Securitatea. Uostalom, i Kundera je lijepo opisao kako i zašto su u komunističkoj Čehoslovačkoj ljudi morali biti zadovoljni. Ne preglasno, naravno.

Takve ideje o „univerzalnoj ljubavi, protiv mržnje“ možda i imaju plemenite motive kod „pravih vjernika“, kod aktivista koji duboko vjeruju u ono što propovijedaju, no šira slika uključuje ne samo totalitarnu orvelovsku državu nego i globalnu kulturnu dominaciju kroz širenje pridea, a time i političku. Ta se komponenta od strane aktivista često olako zanemaruje. Njihova naivnost je često dirljiva, no znamo da je povijest puna plemenitih ideja – od nacionalizma 19. stoljeća, vrlo napredne ideje u svoje vrijeme, koji je rezultirao rušenjem starih imperija ali nije svijetu donio očekivani mir, naprotiv, rezultirao je dvama svjetskim ratovima, do komunizma, koji nije donio očekivano blagostanje i ekonomsko oslobođenje čovjeka – tek neljudske uvjete, tešku industriju, teror, i dominaciju Rusije nad dobrim dijelom Europe i svijeta. Bilo koja ideja, plemenita ili ne, prije ili kasnije će biti upregnuta u nečija politička kola. U Srbiji, u kojoj su antizapadni sentimenti i naročito antiamerikanizam mnogo jači nego u Hrvatskoj, postoji i jači optor prideu, koji velik dio javnosti vidi jednostavno kao nametanje nečeg stranog srpskom biću.

Demokratski bi Srbija to, jasno, mogla odbiti. Kao što je Hrvatska demokratski odbila legalizaciju istospolnih brakova. Ali, demokracija više očito nije u prvom planu: pred svega tridesetak godina, vjerojatno bi upravo Amerika prva podržala demokratsko pravo na odlučivanje o stvarima koje se tiču zajednice, iako je nesporno demokratsko pravo sviju – pa i homoseksualaca – da javno zastupaju svoje interese, organiziraju se, i da ne budu diskriminirani na radnom mjestu i pred državnim organima u odnosu na druge građane. No, vremena kad se o tome diskutiralo su prošla, a današnja prava gay zajednice ozbiljno zadiru u prava drugih na slobodno izražavanje mišljenja i na pravo govora. Zato je gledanje na sukob samo kao na sukob nasilnih huligana i zatucanih svećenika s naprednim i progresivnim, miroljubivim aktivistima promašeno i irelevantno. Ovo je i sukob civilizacija – upravo onakav o kakvom je pisao Huntigton.

Parada u Belfastu

Vratimo se za kraj onoj paradi reda Orange u Belfastu. Već stoljećima njihova parada nailazi na otpor od strane katolika, koji tu paradu vide kao sektašku i trijumfalističku. Što bi se isto tako moglo reći i za gay pride. Pa iako mnogi od njih smatraju tu paradu generalno uvredljivom i ofanzivnom, sukobi se obično događaju samo kad parada prolazi katoličkim dijelom Belfasta, što obično rezultira dobacivanjem uvreda i bacanjem kamenja na učesnike parade. Da bi se spriječilo izbijanje većih nereda, brinu se kordoni policije, i parada je u više navrata zbog sigurnosnih razloga otkazivana, naročito 70-ih kad je IRA bila na vrhuncu moći, no nikad ona centralna na 12. srpnja, kad se se slavi pobjeda u bitci kod Drumcreeja. Prideom se pak proslavlja jedna druga bitka, ona kod Stonewall Inna u Americi – zapravo policijska racija nad jednom ilegalnom točionicom alkohola u Greenwich Villageu, koja je završila masovnim nasiljem – i koja je uglavnom predmetom krivotvorenja povijesnih činjenica (sam događaj zapravo nije imao nikakve veze s homoseksualcima, oni su se u priči našli slučajno).

2011. provedeno je istraživanje među pripadnicima „Reda naranče“ u Sjevernoj irskoj, i 58% smatra da je njihovo pravo marširati bilo gdje, pa i kroz katoličke dijelove Belfasta, bez restrikcija; 20% se izjasnilo da bi ipak trebalo ispregovarati rutu s lokalnim stanovništvom. Nije teško zaključiti da se za toleranciju zalaže onih 20%, ne onih 58% koji smatraju da mogu, trebaju i smiju paradirati bilo gdje. To možda i jest neko njihovo demokratsko pravo, ali je isto tako i tjeranje maka na konac, i provokacija. Tolerancija nikad nije jednosmjerna ulica. Uostalom, po samoj definiciji, tolerancija je isključivo doborovoljno prihvaćanje ponašanja koje ne odobravate ili koje vam radi štetu. Tolerancija iznuđena kordonima policije jednostavno nije tolerancija. Zato ni ovaj pride nipošto nije pobjeda tolerancije, to je tek pobjeda policijske države nad svojim građanima, pobjeda principa liberalizma nad principima demokracije, a sve skupa zapravo samo odguruje Srbiju od zapada, i bliže Rusiji. Gdje prirodno zapravo i spada.

Autor: Marcel Holjevac

Advertisements

7 mišljenja na „Поглед преко плота: Победа толеранције или силовање Србије?

  1. Већ два одлична текста на преврату један за другим, скидам капу и мој дубоки наклон 🙂

    Sviđa mi se

      • Па за разлику од кама-кршћана, наша мишљења се разликују поводом многих питања. Не видим сврху у томе што радиш.

        Sviđa mi se

  2. ovo poređenje sa trasom puta naranđastih preko katoličkih ognjišta je suština… da su svi dobronamerni parada bi jednostavno svake godine mogla bez pompe da se održava u sava mali, tamo su ionako njihovi klubovi .. i da niko od „većih katolika od katolika“ ni ne primeti

    Liked by 2 people

Ако мене питате...

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s